ČOVJEK JE DOŠAO

Između vrletnih stijena, vijugavim kamenitim koritom, jurio je planinski potok prema dolini. Brzao je oko kamenja obraslog mahovinom, klizio preko bijelih oblutaka čist, bistar i hladan. Dolje, na mjestu gdje se šuma prorijedila i prešla u nisko rastilje, a potok naglo zakrivudao, rasla je lijepa, mala vrba.
- Pozdrav, ljepotice! Oho -hoooo! - zažuborio je veselo potok, a vrba se ljupko naklonila.
-  Kako je? - šumio je potok nježno jer mu je ova vrba bila posebno draga. Ali njezin osmijeh je tog dana, iako topao i iskren, bio i vidljivo sjetan. Potok je okrenuo svoje bistro vodeno lice prema njenom i prijateljski upitao : - Nešto se dogodilo? Reci, mogu li ti pomoći ? -
- Pogledaj što je učinio! - rekla je tužno vrba i pokazala granama prema obali s njene strane, obrasloj visokom zimskom preslicom. Tamo je, uz gornji rub obale, potok na svoj užas ugledao hrpu otpada: stari, razvaljeni hladnjak, raspadnutu pećnicu, jedan radio, ogromnu kičastu ramu za slike ( bez slike ), bicikl pokidanih žica i pedala i za čudo, gotovo nov stolić... Svašta na hrpi. Na vrhu još i ogroman plastični karnistar , sav smrdljiv od motornog ulja.
- Tko je to učinio? - zaprepastio se potok.
- ON! - reče vrba.
- Tko ON? -
- ON! ČOVJEK!Tko bi drugi? Došao je u nekakvoj kutiji na kotačima, sve ovo ostavio i otišao! -
- Oh ! - zastenje potok - Samo mi je to trebalo... Ovu plastičnu kanturinu ne mogu prožvakati. Oh, bože, ta se neće razgraditi niti za petsto godina. Ma, što pričam - trebati će joj možda cijelo tisućljeće! - Iz plićaka se javila mala, mrljava potočna pastrva.
- Ako ovo padne u vodu, a hoće jer je sasvim uz rub obale, ja selim! - rekla je užasnuto.
- Znao sam, početi će odlazak...- zabrinuo se potok. - Bojim se da ti se ionako loše piše - priznao je iskreno pastrvi. - Niti seliti ne možeš jer je ON od jučer u mojem donjem toku počeo podizati nekakvu pregradu, branu... ne znam..., ništa mi se sve to ne sviđa! -
Iz šupljine ispod kamena u vodi izviri potočni rak.
- Što to čujem? Smeće?! Bojao sam se toga... Bilo je samo pitanje vremena kada će i nas zadesiti ovaj užas! -
- Ne mogu podnijeti taj smrad! - javi se smrknuto šojka s grane.
- Niti ja - složi se tvor tamno-smeđeg krzna sa žućkastom prugom na glavi i oko njuške.Baš je stigao po šumskom puteljku u potrazi za pitkom vodom. Ne bi on danju niti izašao, ali bio je žedan i nanjušio je nešto... hm..., nešto voćno!
- Ti se bar u vezi s mirisima ne bi trebao tužiti! - odgovori šojka više šaljivo nego zlobno. - Tebi su takvi "mirisi" dragi!-
- Praviti ću se da te nisam čuo - zarežao je tvor, ali je ipak smatrao potrebnim da se opravda: - Ispuštam smrad samo kad sam napadnut! -
Nedaleko od bačenog hladnjaka otkrio je u travi napola izgriženu jabuku.
- To je sigurno bacio ČOVJEK! Ha... kad nema ptičjih jaja, biti će dobra i jabuka! - pa čvrsto zagrize i smaže je u trenu zajedno s kličkom.
- No, da, ovo je prilično alarmantna stvar - pridruži se grupici i sova koju su razgovorom probudili. Zapravo, nije spavala, samo je žmirila i dremuckala na drvetu. - Moramo razmisliti što da učinimo jer će mnoge životinje početi odlaziti odavde. Pogotovo ako ON ponovo dođe i nagomila još stvari. -
Sova okrene glavu i ugleda velikog planinskog potočara kako nisko nadlijeće vodu. Voli ona kukce, ali.... ostaviti će lov  za noć. Vretence je u brzini sletjelo na masni karnistar  i uprljalo svoja lijepa prozirna krilca.
- Ovo ti baš nije nije bilo pametno! - vikne smeđi vodenkos bijelog perja na vratu i prsima. Stajao je na velikom kamenu što je virio iznad površine vode, kao na otočiću.
- Krila treba čuvati! - viknuo je opet i zaronio do dna, skupljajući ličinke vodenih kukaca. Njegovo ronjenje i izlaženje iz vode škakljalo je potočić, pa se grleno nasmijao i na trenutak zaboravio brige.
- Da - uzdahnula je žalosno pastrva - Što sve može bačena stvar učiniti našem svijetu... Netko mi je pričao da se jedna morska kornjača ugušila plastičnom vrećicom! -
- Poznavao sam i ja  nekoga od naših tko je na strašan način završio život jer je progutao komad plastike -podrži je potočni rak.
- I to ulje.... što li je to već unutra?!...To je čisti otrov za nas! - javi se iz trave drijemovac sabljastih listova i  s prekrasnim bijelim zvončićima.
- Ti se ne javljaj! - opomenuo ga je vodenkos. - Govori se da si i ti otrovan! -
- Samo sirov! - jetko uzvrati drijemovac. - I nisam jedini... ali to je nešto drugo! -
- Dosta prazne priče! - uznemiri se ponovo potok. - Bilo kakve rasprave o tome ostavite za drugo vrijeme. Moramo zajedno razmisliti o ovome problemu. -
- Slažem se - reče tiho vrba i nježno granama spuštenim do vode dotakne potoku lice. - Naći ćemo neko rješenje. -
- Lako je govoriti. - javio se opet tvor i  malenim, brzim nožicama dotrčao do potoka, pa uronio i on u vodu. - Ah, kakva uživancija....Hladno, ali ugodno! - povikao je plivajući. - Ne bih volio ostati bez mogućnosti da se koji put bućnem u ovako finu vodicu! -
Tvor nije primijetio da je prolazeći pored hrpe otpada dotaknuo neku veliku limenku koja se ionako već opasno ljuljala na samom rubu kraj gomile  bačenih stvari. Sve se zanjihalo, počelo isprva lagano prevrtati, pa kotrljati sve jače niz obalu. Neke su se stvari zadržale u travi, neke završile u plićaku, ali najgore je bilo što se nesretna limenka otvorila, a čudan, mastan sadržaj, smrdljiv i taman izlio u potok. Tvor je izletio iz vode brzinom munje. Pokušao je njuškicom okrenuti limenku, ali je bila preteška za njega.  S obale je stenjala zgnječena zimska preslica preko koje je prešao stari hladnjak.
Masna se mrlja širila potokom kao ružna rana na njegovom čistom licu. Potok je jauknuo od straha, pastrva se u vodi počela bacakati, gušiti i naposljetku se umirila, izvrnuvši se na leđa. Vodenkos je prhnuo s kamena na kojem je stajao, zaprepašten i uplašen. Svi su se stisnuli zajedno: nijemi, u grču, kao pokošeni! Čak je i sunce  prestrašeno odskočilo u vis kao da je ono umočilo svoje zlatne prste u crnu mrlju.
- Pomozite! - viknuo je potok. - Učinite nešto! -
Životinje su se rastrčale po obali, ali odbačene stvari su bile preteške i prijetile su da se ponovno pomaknu i pritisnu bilo koga od njih.
- Boli me, boli me! - tužio se potok.
Uz njega su bespomoćno  stajale očajne životinjice. Gledale su kako se   rastače bistro lice njihova prijatelja i postaje crna,  mutna voda. Šutjele su zbog ribice, šutjele su zbog nemoći, šutjele su jer im je pred očima nestajao dom.....
Vrba je spustila svoje grane još niže,  kao kad djevojka obrazom dotakne vodu da se umije i dugo, žalosno plakala.
Kad vrbe i vodenkosovi plaču - čuje li ih itko?


( Zagreb, travanj 2013. )

BOS PO GLAVI

Da cipela glavu čuva,
šubara je kvari -
to su još od davnih dana
znali naši stari.

Mora da iz tog razloga
djed se često ljuti,
kad je Noa bez papuča
pjeni se, ne šuti!

- Koliko te opominjem?
Vječno hodaš bos!
Zato stalno kišeš, kašlješ,
zato curi nos! -

Gleda Noa mirno djeda
pa se mudro javi:
- Ja sam, djede, bosih nogu,
a ti - bos po glavi! -

Pipa djed po "bosoj" glavi,
tko ćelavost skrije?
- E, jesi ti mudar momak! -
veli, pa se smije...



( Zagreb, 12.04.2013. )

PRIČA O TORNADU

Još od davnina, prije mnogih naraštaja, postojao je Gospodar zraka i vjetrova. Spominju ga mnogi zapisi. On je vjetrove kontrolirao, savjetovao i usmjeravao. Živio je na najvećoj stijeni najviše planine na kraju svih svjetova, u palači isklesanoj iz jednog jedinog čudovišnog kamena.
Nije on bio ni strašan ni zao kao što biste mogli pretpostaviti zbog mjesta na kojem je obitavao ili možda zbog toga što je bio gospodar nečeg tako velikog i moćnog kao što su zrak i vjetrovi. Štoviše!
Bio je on oduvijek blag, mudar i dobar vladar, pa su i vjetrovi koji su mu služili bili dobri i blagi.Igrali su se po cijele dane s pticama, uplitali svoje ruke u nečije kose, okretali krila na vjetrenjačama, škakljali cvjetne glavice i otpuhivali zlaćanu pelud s njih. Kao i djeca bili su skloni nestašlucima. Najviše su voljeli draškati rijeke i potočiće, zaliječući se nenadano na njihovu zrcalno čistu, mirnu površinu sve dok se njihova vodena lica ne bi naborala od ljutnje. Skutovima svojih plavičastih haljina potoci bi srdito udarili o svoje obale rasipajući po njima tisuće bisernih mjehurića svojih pokidanih ogrlica  pjene. Tako su potoci odgovarali na igru vjetrova, ali nikad se ne bi ozbiljno posvađali.
Bilo je vjetrova starih i ponešto mrzovoljnih. Neki su bili prevrtljive ćudi pa su se znali naljutiti i napraviti štetu, ali su općenito bili dobri i ljudima korisni.
Gospodar zraka i  vjetrova dozivao bi ih stojeći na strmoj stijeni svoje planine, podižući visoko kažiprst.
Njime je kružio po zraku jače ili slabije, brže ili sporije, već prema tome kojeg je od vjetrova trebao. Miješao bi prstom kao neki čarobnjak, a zrak se oko njega kretao, strujao, zagrijavao i rotirao. Ta su kretanja zraka vjetrovi osluškivali i raspoznavali jer su iz njih i nastali. Kad bi Gospodar zvao Bonacu ili Maestral samo je prebirao prstima po zraku kao da dodiruje tipke nevidljivog glasovira, a kad je htio da dođe Jugo puhnuo bi u kažiprst dajući zraku svojim dahom toplinu i vlažnost. Kojeg  god da je pozivao k sebi, kad bi ga otpravljao govorio bi: - Pazi na ljude, ne čini im nevolje! -
Tako su živjeli vjetrovi i ljudi u miru i slozi.
Možda bi sve bilo i dalje dobro da se u neko doba nije dogodilo ovo: nekako u isto vrijeme rodila su se dva djeteta. Gospodaru zraka i vjetrova kći Lahorka, a vjetrovima Monsunu i Tramontani sin Tornado. Lahorka je izrasla u prekrasnu djevojku, veselu, pametnu i dobru. Tornado u lijepog, ali nažalost,  silovitog  mladića. Bio je drzak, samovoljan, nepromišljen i nagao. Često je ljutio roditelje i Gospodara zraka i vjetrova. Oni su mu jednako često i opraštali, nadajući se da je njegovo ponašanje prolazno mladenačko buntovništvo. I kakav god da je bio, toliko razbora je još imao da nije dirao ljude. Ugledao je jednom Tornado nježnu Lahorku  u planini i poželio da bude njegova. Zaljubio se iskreno, ali joj je prišao bahato. Takav je bio. Lahorki se čak izgledom svidio lijep i stasit mladić, ali je bila dovoljno mudra da prepozna njegovu narav. Zato ga je učtivo odbila. Tada je nestalo i ono  malo promišljenosti što je Tornado posjedovao. Izgubio je srce i pamet do kraja. Mislio je: - Ako me je djevojka odbila, otac neće! Iako je moj gospodar i ja sam bogat i moćan, zašto bi me odbio?! Biti ću mu odličan zet i nasljednik jer nema muškog potomka. Ma, biti će moja milom ili silom! -
I pun sebe ode u palaču svog gospodara da isprosi Lahorku. Gospodar mu reče:- Mislim da bi mojoj kćeri mogao biti drag, ali joj moraš dati vremena i priliku da te upozna u drugačijem svjetlu. Idi i uči o životu. Naoružaj se strpljenjem i mudrošću, nauči se poniznosti. Tada se vrati i pitaj je ponovo želi li biti tvoja. Ako ti ona pokloni svoje srce i ja ću ti dati svoj blagoslov.-
U duši se plemeniti Gospodar zraka i vjetrova nadao da će siloviti mladić zbog ljubavi krenuti pravim putem. Bio je pronicljiv i iskusan, ali i iskusni mogu pogriješiti.
Tornado je bio strahovito uvrijeđen- Ne dati mu što je htio - to je za njega bilo ponižavajuće! Reći mu da čeka - to je njemu bilo nemoguće!
Lice mu se smračilo poput crnog oblaka, a snažne grudi nadigle, raširile se od bijesa. Stisnuvši zube, okrenuo  se i otišao iz palače Gospodara zraka i vjetrova - zauvijek. Onako ohol i nepromišljen kakav je bio samo je mislio  kako mu je nanesena nepravda. Što to njemu nedostaje da ga odbija gospodareva kći?!
U strahovitom bijesu počeo je mahnitati po planini. Zalijetao se prsima na kamene litice, treskao bokovima po snijegom zastrtim vrhovima i urlao u dubokim kanjonima. Kako je njegova srdžba nadvladala njegov razum, svakim je trenom postajao sve ljući i ogorčeniji. Naposljetku je učinio ono što vjetrovima nije bilo dozvoljeno: sišao je u dolinu gdje su živjeli ljudi i iskalio svoj gnjev na njima!
Nasilan i jak  jurnuo je na njihove njive, voćnjake i domove; lomio granje, čupao stabla iz uzdrhtala tla, urlikao u krošnjama i vitlao kućama kao da su igračke. Uništavao je sve na što je naišao.
Iz daljine činilo se da veliki crni lijevkasti oblak, nalik nekom stupu, nezamislivo moćan i razoran, klizi ravnicom i briše sve pred sobom.
Pustoš i očaj zavladali su krajem!
Gospodar zraka i vjetrova uzalud je stajao na najvišoj stijeni i dozivao Tornada. Sva njegova moć nije mogla spriječiti strahotu koju je mladić počinio. Sad je i  Gospodar uvidio da se Tornado posve oteo kontroli, da ga ništa neće vratiti na pravi put, pa poviče: - Nesretni mladiću, ne primaš ničije savjete! Nije ti stalo do drugih. Odmetnuo si se od ljudi i od svog Gospodara! Odlazi, biti ćeš prognan i nevoljen kamo god pošao! -
Tornado se osvrnuo samo krajičkom oka i posprdno nasmijao: što je njemu stalo to ljudi i do drugih vjetrova?! On je dovoljan sam sebi!
Ne stišavajući svoj bijes, odletio je na drugi kraj svijeta. Nisu više o njemu čuli mnogo osim da se nastanio negdje u unutrašnjosti nekog kontinenta kojeg su kasnije nazvali Amerikom. Vidjeli su ga, pričalo se stoljećima nakon toga,  u Oklahomi. Poslije je, kažu,viđen u Teksasu, pa opet negdje drugdje..... Živi sam. Ne druži se ni sa kime. Zaljubljen je bio, znamo,  ali ljubav nije upoznao jer ljubav se dijeli, a on ništa dijeliti ne zna. Još uvijek ima divlje srce, još ga uvijek tjera neka sila kamo god pošao. Sije samo strah i nesreću.
Ne vole ga ni vjetrovi, ni ljudi!


( Zagreb, 1995.)

NEOBIČNA PRIČA O JEDNOJ SASVIM OBIČNOJ POJAVI

U neka davna vremena morski kralj koji je imao tri kćeri odluči prvu, najstariju kćer, uvesti u društvo. To prvo predstavljanje njegove lijepe kćeri svom morskom puku značilo je ogroman posao za njezinu osobnu krojačicu.
Trebalo je osmisliti najljepšu večernju toaletu kakvu morski svijet još nije vidio. Krojačica, jedna vrckasta bijela raža, dala  se svom svojom snagom i svim svojim vještinama na taj zahtjevan posao. Za tri dana, kako je kralj i naredio, ( a sve su se kraljeve naredbe u sekundu morale izvršiti ) haljina je bila spremna za probu. Kad ju je lijepa kraljeva kći navukla na sebe, svi u dvorani za probe ( kralj je imao uz sto raznih dvorana i jednu takvu !) - baš svi su rekli: - Ah, predivno, preslatko, naprosto fantastično !-
Haljina je bila istkana od morske pjene, modrila i algi, a prelijevala se iz tamno-plave u svijetlo-plavu boju, pa od svih nijansi žada do boje srebra. Svi, baš svi su oduševljeno klicali, samo je strogi morski kralj stajao sa strane mrk i šutljiv, a kad je konačno nešto odlučio reći, bilo je to jedno resko i strogo:
- Haljina je prekratka ! -
Kažu da mnogo tata svojim kćerima kad idu na prvi ples kaže: - Haljina je prekratka! - ali je ovaj, povrh toga što je bio tata, bio i  morski kralj, pa su svi ušutjeli.
Kralj je naredio da se pozove ražina pomoćnica, riba sabljarka. Čim je pozvana došla u dvoranu rekao je:
- Napraviti ćemo volan pri dnu. Odsijeci još komad morskog modrila za haljinu da ga raža može prišiti! -
I svi su odahnuli zbog nađenog rješenja. Naposljetku, tko bi rekao da će jedan tata donositi odluke u vezi haljine svoje kćeri. On, to znamo, nije bio dizajner odjeće, bio je samo jedan kralj. Morski, doduše, ali ipak samo kralj.  Kraljevi donose mnogo teških i raznovrsnih odluka, ali gotovo nikada se ne petljaju u pitanja odijevanja. To za njih rade drugi.
Ono što je uslijedilo bilo je pravi šok za prisutne u dvorani.Mlada kraljevna je rekla: - NE ! Haljina je taman. -
Naravno, djeca bi trebala slušati svoje tate, pogotovo ako su tate kraljevi, ali ova kraljevna nije za to marila. Dva puta rekla je : -  NE ! Haljina je baš takva kakva bi trebala biti. - Nije dozvolila ribi sabljarki da ode iz dvorane. Ali kralj ne bi bio tata i ne bi bio kralj da se još strože nije okrenuo prema sabljarki i raži i zagrmio na sav glas: - SIJECI ! - ( a mislio je na materijal od morskog modrila. )
Prestrašene sabljarka i raža razletjele su se na sve morske strane. U prvom naletu sabljarka je odrezala veliki komad morskog modrila s morskom pjenom i donijela ga pokorno kralju. Raža je poslušno i brzo sašila volan.
Kraljevna se durila satima. Kaže se : - Kad mačke nema, miševi kolo vode. - Sačekala je da otac bude zaokupljen pitanjima kraljevstva.  U pogodnom trenutku uhvatila je  jedan kraj svoje nove haljine i brzim potezom istrgla sašiveni volan.  Modrilo volana odlelujalo je natrag i stopilo se opet s morskom vodom. Kralj je završio svoje državne poslove i počeo večerati. Tek tada je  vidio  što se desilo. Da i nije vidio osobno, uvijek je imao nekoga tko je gledao za njega. Dakle, vidio je! Naglo je ustao od stola i još ljući nego prije, viknuo je kratko i jasno u pravcu ribe sabljarke: - SIJECI! -  ( a opet je pri tom mislio na materijal za novi volan na haljini ). Ali svi su već bili umorni, pa su taj posao na kratko odgodili.  Sabljarka je ponovo donijela materijal, raža ga je opet sašila...Kraljevna bi lukavo pričekala da prođe neko vrijeme dok tata-kralj ode na  odmor ili za poslom, pa opet isparala rub. I tako je svakih šest sati počinjala neobična igra: kralj je sabljarki naređivao jedno, a kraljevna radila drugo. U toj čudnoj igri nitko nije popuštao pa su je stalno ponavljali. Jasno je, kraljevi moraju biti od riječi, kraljevi moraju biti dosljedni, a ona je bila njegova kći. Ne pada iver daleko od klade. I tu je morskoj priči kraj! Samo nitko ne zna je li kraljevna ikada otišla na svoj prvi ples i bila službeno uvedena u morsko društvo.
Ljudi na obali čudom su se čuditi: časkom se more spušta, časkom se diže i nisu mogli dokučiti zašto je tako nestalno. Neka pametna glava reče: - Nije to nikakvo čudo. To je utjecaj gravitacijskih sila između Zemlje, Mjeseca i Sunca. - Ta pametna glava bi to mogla najbolje znati pa bi joj se moglo vjerovati. Jedan dečkić primijeti: - More kao da je odsječeno! - Od tada ljudi govore: - Sad je oseka. - Zašto su potom, u neko doba, počeli govoriti: - A ovo je plima - to nitko zasigurno nije znao. Samo je opet onaj mali šaljivac rekao : - Plima - to je zato što ga više ima! -
I tako je ostalo.
Pa vi znajte!

MALI IZUMITELJ

Izmislio bih takav stroj,
najveći na cijelom svijetu;
s njim bi djeca dobila
sve što trebaju u paketu!

Njemu bi se veliki i mali veselili
jer strojem bi svakom ponešto udijelili.
Proizveo bi hrane za sve gladne,
stvorio bi sreću za sve jadne,
svakome bi krov nad glavom dao,
nitko više nigdje ne bi ratovao!
Svoj bi djeci bila i škola po volji,
nitko ne bi bio gori, nitko bolji,
niti jedno ne bi bilo bez kaputa,
bila djeca bijela, crna ili žuta.

E, da mi je takav stroj napraviti
i da ga mogu usred Zemlje postaviti
da radost sije na sve četiri strane!
Eh, tom stroju tko bi našao mane?!


( Zagreb, travanj 2013. )

OBIJESNICA

Prosinac je još daleko,
a već snijeg prši meko.
Na dverima Studenoga
kuca Zima - bosonoga!

Gleda: vrapci bez čizama
zimuju po ulicama,
pa i ona, obijesnica,
krenula bez cipelica.

Nimalo joj hladno nije,
srce svoje zimsko grije
brzim plesom pahuljica
oko svojeg bijelog lica.

Javor škripi: -Ide Zima,
trese crnim čempresima!-
Hrast prošapće zadivljeno:
-Kako blista ruho njeno!-

Bosonoga ta princeza
prođe pored tužnih breza,
iz obijesti*, igre neke,
u led sad okiva rijeke.

I potoku sveza noge,
srebrom pospe pute mnoge,
injem sipi, ledom veže,
razapinje bijele mreže.....

Zamutila svjetlo danje,
vjetar uplela u granje,
objesila iznad veža
niske kristalnih bodeža.

Ledena će ta princeza
odriješit' sve bijelih veza
tek kad igre se zasiti
i  namjeri drugdje biti !



( Zagreb, 20.10.1995. )

Riječ koju možda niste znali:

- dveri - (arh.) vrata

- obijest - ćudljivost, mušičavost, neobuzdanost u ponašanju, nepredvidljivost u postupcima

RAHELA IZ DRUGOG D

Jedna Rahela iz drugog de
život mi mijenja, ludim zbog nje!
Malo u snovima, malo na javi,
njeno mi lice je stalno u glavi.

Ti si zaljubljen, govore mi svi.
Pih, kakva ljubav, baš gluposti!
Romansa, pusa meni su ljige,
imam ja posve drugačije brige!

Ova Rahela,  tu ispred mene,
kad sjedi kose raspuštene ...,
nešto u meni ne da mi mira,
neki vražićak u glavi svira!

Sav čar te cure u toj je kosi,
još kad ima kike ( vrag da ih nosi! ),
da mi je samo na časak tako
da ih uhvatim i potegnem jako!

Ne marim za kaznu, ukor i viku,
moram povući bar jednu kiku!
Pa nek' se cijela planeta sruši,
odmah će biti mi lakše u duši!



( Zagreb, 03.04.2013. )



.

TARINA PLIŠANA MENAŽERIJA

Tko se to šulja, po kauču vere?
Kraljice stijena - crne pantere!

U uglu sobe - tko lukavo vreba?
To strvinar bijeli nasitit' se treba!

Iz mraka, kraj klupe, zloguka ptica
čuči vrh skupčanih dviju lisica.

Pahuljast' zečić repićem maše,
miševi sivi pred slonom praše!

Žirafa vitka iz kutije viri
i majmun crni i smeđi tapiri.

Što Tara nema u svojoj kući
tata i mama već će dovući.

Kad ponudu svoju dućan pokvari
za Taru krenut će i u safari !



( Zagreb, 2008. )

KAKO JE VRAŽIĆ SKORO UPROPASTIO BOŽIĆ

Bližio se Božić. Na dalekom sjeveru, u radionici Djeda Mraza užurbano su se vršile pripreme za njegov put k djeci.
Trebalo je dovršiti izradu igračaka, ulaštiti leteće saonice, obložiti ih krznima da Djedu bude toplo dok sjedi, ukrasiti ih zvončićima, urediti i nahraniti sobove. Kuhinjom se širio miris biskupskog kruha i  kiflica od vanilije, roščića s orasima i išlera koje je Baka Mraz pekla. Patuljčić Šiljokapić vrijedno je dovršavao posljednje igračke koje će Djed odnijeti djeci. Danas je napravio jednu krpenu lutku, drveni vlak, kaleidoskop od raznobojnog papira i stakla i šarenu kutiju u kojoj je na majušnu oprugu bio pričvršćen Vražićak, pa kad se poklopac podigne  Vražićak iskoči iz kutije naglo i brzo da prestraši, kao što vražićcima i dolikuje! Bio je crn kao ugarak s malim, savinutim roščićima povrh glave i s kapicom od crvene tkanine.
Nastupila je noć čudesa!
Oko ponoći sve su igračke u radionici oživjele i plesale i pričale do jutra. S prvim znacima jutarnje svjetlosti sve je bilo isto kao i prije, samo je iz nekog čudnog, neobjašnjivog razloga Vražićak iz šarene kutije ostao živ - živcat! Možda zato što je noću, kriomice, odskakutao iz radionice, a izvan nje moći djeluju drugačije, tko zna!? Bilo kako bilo, Vražićak je izašao iz dozvoljenog kruga i otišao u hodnik, zavirio u smočnicu, naposljetku i u kuhinju, privučen mirisom vanilije i limunove korice.
Ludirao se po stolu, ispremetao  lonce i izmiješao pribor za jelo. Odjednom, na vješalici obješenoj na zidu, spazi crveni kaput Djeda Mraza podstavljen krznom. Zaigra mu od veselja malo đavolsko srce!
Odbaci se dva-tri puta od stola do vješalice i uspije zbaciti kaput na pod. Odvuče ga do neke stare škrinje u hodniku koju već dugo nitko nije koristio i tu ga položi, pa se i sam sakrije u nju i još spusti poklopac.
Ujutro cijela zbrka i strka!
Šiljokapić je otkrio nestanak šarene kutije s Vražićkom, a Djed Mraz se nije imao čime ogrnuti za put. Isprobavao je sve stare kapute redom, ali ni jedan mu više nije odgovarao jer se ove zime udebljao. Baka Mraz je pregledala sve ladice i ormare bez uspjeha, čak je ( smiješno! ) zavirila i u veliku kutiju za brašno - kaputa ni od korova!
Šiljokapić je već deveti put jurio kroz hodnik do radionice i natrag, nesretan i ojađen, kad spazi da kroz rub poklopca neke stare škrinje viri komadić crvene tkanine. Crvena tkanina!
Šiljokapić naglo podigne poklopac i otkrije u unutrašnjosti škrinje lopovčića-vragoljčića, vražića-nevaljalčića kako sjedi na Djedovom crvenom kaputu! Sav se skupio u kutiji iz koje je samo virio izdajnički vrh njegove crvene kapice! 

Patuljku  je odmah sve bilo jasno.
- Znaš li ti, nesrećo...- povikne bijesno Šiljokapić - .. da zbog tebe Djed nije skoro otišao na put, a da nije otišao  djeca ne bi dobila svoje darove niti bi bilo pravoga Božića!? U ime sve djece - SRAMI SE - i da znaš, ove godine za kaznu se nećeš naći ni u jednoj čarapi! -
Djedu su brzo pomogli da navuče kaput i veselo ga ispratili na put. Sobovi su zatopotali kopitima po snijegu, zvončići zazvonili božićnu pjesmu i saonice su poletjele k djeci. A Vražićak je za kaznu ostao u radionici, na staroj polici. Stvarno se stidio i bilo mu je žao što ni jednom djetetu neće ukrasiti sobu.



( Zagreb, 1994. )

SABINA

Sabina voli ganjati mačke,
Sabina pet piše naopačke,
za stol pri ručku prljava sjeda
i pritom posve nevino gleda.

Sabina ne bi u krevet do devet,
Sabinine stvari sve imaju noge
i da se smiri - kada je molim -
slatko mi kaže: - Al' ja te  volim! -


( Zagreb, 1992. )