Na obronku planine Grotlo živjela je vještica Vulkanija. Imala je ruke suhe kao lijeskina grančica , stopala dugačka poput podlaktice odrasla muškarca , a kosu raščupanu i muljavu, nalik plastu mokra sijena. Sitna je bila tijelom, ali velika zloćom u srcu.
Dan i noć, noć i dan, stalno je nešto mumljala, frfljala, čeprkala, frktala, šuljala se i gunđala. Sad tražeći bilje u šumi, sad nadnoseći svoj veliki, kvrgavi nos nad kotao u kojem je vazda nešto opako bućkalo.
A ta je mala vještica tražila novu kuću jer joj je stara zbog vlastitog nemara izgorjela.
Istini za volju, ne kuću jer vještice baš i ne vole prave kuće. Ne skrovište jer se one nikoga ne boje , ni od koga ne skrivaju. Pogotovo ne dom jer vještice mrze sve što bi se moglo nazvati domom. To ih podsjeća na toplo ognjište, na fine mirise, na nešto domaće i lijepo, a vještice mrze sve što je lijepo. Kuća , kažu, su četiri zida, a dom je ljubav koja ispunjava ta četiri zida i zato je naša vještica tražila baš - rupu. Rupa je, naime, pravi "dom" za vještice.
Prvo je našla stoljetni hrast u polutami šume, ali, iako velik, bio je premalen za njezin ogromni željezni kotao.
Onda je nabasala na spilju u planini , ali s njena je svoda stalno kapalo i kapalo i kapalo pa joj se gasila njena vještičja vatra. U pećini pored dubokog, crnog jezera bilo bi joj dobro da u njoj već nije živio par medvjeda. Oni se pak nisu dali iz pećine. Vještice ratuju s ljudima, ali baš ne vole ratovati sa životinjama.
Jer da se radilo o mišu, žabi ili zmiji - to bi bio vještičji kašalj, ali medvjedi i to u paru, s tim se Vulkaniji nije dalo zezati.
Dakle, okanila se ćorava posla i pošla dalje u potragu. U tom traganju penjala se sve više uz Grotlo-planinu.
Na njezinom vrhu ugledala je ogromnu rupu, dovoljno veliku da u nju ugura ne samo svoj već i sve vještičje kotlove i još jedan povrh svega ( ako treba ) . A ostalo bi mjesta i za vještičje kolo ako treba zaigrati.
Razvukla je mala, sitna, prezločesta Vulkanija svoja krezuba usta u široki osmjeh. Spustila je sve svoje stvari na dno velike rupe, a bilo je to dno bliže središtu Zemlje nego nebu. To je Vulkaniji savršeno odgovaralo jer vještice više vole mrkli mrak od zvjezdana sjaja.
Da proslavi svoje useljenje u novo mjesto boravka, vještica odluči zapaliti posebno veliku vatru i skuhati posebno otrovnu juhu. Sasiječe pola šume podno Grotla i još par bukvi na padini što je bilo taman dosta za jedan svečani vještičji oganj. I nemojte misliti da se umorila sjekući jer vještice sve teške poslove rade koristeći čarobni štapić. Mrsko se njoj pomučiti.
Iza prve šume podno Grotla ( od koje je sada ostala samo polovica od svega drveća ) , u maloj udolini, stislo se selo. Svega dvadesetak nabijenih, bijelih kućica. Iz njega su ljudi sa čuđenjem i zabrinutošću promatrali kako s vrha planine suklja čudan crni dim, a sivi, gusti pepeo leti na sve četiri strane. Dijete iz prve kućice je pitalo: - Mama, ta to tutji u dajini goje...- što je zapravo značilo "Mama, što to tutnji u daljini gore". Majka je odgovarala : "To sigurno vještica pali svoj oganj u ogromnom kotlu na Grotlu."
Tada je majka žurno spremila djetetove i svoje stvari jer su svi ljudi počeli bježati iz sela. To su zvali "evakuacija". Dijete nije znalo što to točno znači, ali je nekako ipak shvaćalo da moraju otići iz kuće. Ljudima iz malog sela se jednom to već dogodilo da su morali bježati iz svojih kuća. To je bilo onda kad se prelila rijeka s druge strane šume i ispunila svu udolinu i sve kućice do krovova. Kad se voda povukla natrag u svoje korito ljudi su se vratili u svoje mokre domove i sušili stvari iz njih. Poslije su opet lijepo živjeli, sve do onog dana kad je vještica zapalila svoj oganj. Možda bi sve još i bilo donekle dobro da se Vulkanija nije pomamila da naloži najveću vatru ikada i skuha najjači vještičji otrov na svijetu.
Nabacivala je na vatru sve više i više toga. Povrh svih borova još i dvije suhe klade, čak i svoje stare crne cokule od čega se još više zadimilo, zahuktalo i zasmrdilo. Da je bar nešto naučila iz svoje prve greške kad si je sve uništila. Ali ne....
U kotao je zaluđeno ubacivala sve svoje zalihe zmijskog otrova i sva suha šišmišja krila i toliko žabljih koža da je u kotlu cvrljilo i kipjelo kao u utrobi bolesnog zmaja. I dokle ju je sva ta sumanutost dovela?
Grotlo-planina se počela nadimati kao da će puknuti. Iz nje je tutnjalo i tutnjalo, a vještica je potcikivala i skakala oko kotla ništa ne vidjevši i ništa ne mareći što se sve trese. Ljudi iz sela već su daleko odmakli sa svojom djecom i svojim zavežljajima kad se odjednom cijelo Grotlo strahovito zatreslo. Psiknula je od jada Vulkanija kad joj se omiljeni kotao zažario i puknuo na dva dijela. Iz njega je po svoj rupi prsnula užarena vještičja otrovna juha. Vulkanija je kratko ciknula i više ništa nije rekla jer ju je vruća juha spržila, ispunila rupu i prelila se preko ruba niz planinu, pa spržila i ostatak prve šume i drugu šumu i zaustavila se u rijeci.
Nestalo je ognjišta, nestalo je vještice, nestalo je šume.... Svuda samo dim i pepeo. Tlo po cijelom kraju bilo je crno.
Ljudi se dugo nisu vraćali u svoje selo, a kad su se vratili izraslo je novo, mlado drveće i sve se opet počelo zelenjeti.
Vratilo se i dijete iz prve kuće sa svojom mamom, samo je dijete bilo puno veće, a i mama puno starija.
- Kakva je ono čudna planina tamo gore? - pitalo je dijete koje je već bilo zaboravilo sve što je prije vidjelo.
- To je Grotlo iz kojeg se davno izlila lava i uništila našu lijepu šumu - rekla je mama. - Strašna je vještica palila svoju ogromnu vatru u velikom željeznom kotlu. -
- Što je s njom bilo? -pitalo je opet dijete.
- Izgorjela je - odgovorila je mama i unijela stvari u kuću.
Ljudi su ponovo uredili svoje domove i zasadili nove, još ljepše vrtove. A kad ih netko pita što je to visoko iznad njih, kažu: - To je Vulkan, Vulkanijin sin. -
Otkuda im to o sinu nitko ne zna objasniti, ali ljudi ponekad puno pričaju, puno preokrenu i dodaju. To više nikoga ne čudi i to znaju zvati "legendom". Važno je ljudima iz malog sela što ga svi znaju kao " ugasli Vulkan " , a onda i djeca znaju objasniti da nije opasan, da tu mogu živjeti lijepo, bez straha. Ljepše nego prije.
Život je čudesan. Izraste gotovo iz ničega. Čak i iz crnog vulkanskog tla.
Nema komentara:
Objavi komentar