LOŠE VIJESTI

Tara se sprema na spavanje. Dok oblači pidžamu , u TV dnevniku izvještavaju o meteoritskom udaru u Rusiji. Loše vijesti. Tara sjeda do bake. Izraz lica joj je čudan. I glas. Malčice drhti, osjeća to baka.
- Bako, neki kažu da je to Sudnji dan. Istina?-
Baku pitanje malo zbuni. Bake obično pitanja ne zbunjuju. Bake uvijek imaju  nešto za reći. I  baka je rekla.
- Tebe to ne bi trebalo mučiti. Ako te već zanima, Sudnjim danom ljudi zovu kraj, ali ....-
Tu Tari jedna suza sklizne niz obraz.
-Na vjeronauku smo učili o Bogu i da nas on voli. Kakav je to Bog koji nas voli, a sad će nas uništiti?-
Baka je miluje po zlaćanoj kosi.
- Sama si rekla, Bog nas previše voli da bi nam  naudio. Tako ja vjerujem, no moraš znati da ljudi o tome imaju različita mišljenja. O Bogu, znaš. Ali... da li ti to pitaš zbog meteora? Pa, meteori su prirodna pojava. Poput vulkana, primjerice. To su nebeska tijela i kad padaju vidiš svjetleći trag, možda te to uplašilo? Oni izgore, nema tu ništa neobično. I  nema to veze sa Sudnjim danom. Nego, ...prekinula si me kad sam rekla riječ KRAJ. Nije to kraj svega, to je, zapravo, početak nečeg novog. Kažu - kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.-
Tara šuti.
- Eto, bez razloga se bojiš, ludice. Nemoj se više plašiti- ponovi baka i zagrli je.
Tarin bratić  Noa nema ni dvije godine, ali već razumije riječ  "plašiti". Dolazi do Tare i spušta svoju glavicu u njeno krilo.
- Nece pasiti Taju.-
- Da, lezimo u krevet - kaže baka i ugasi televizor. - Noa, hoćemo li pjevati  " cipelice "?-
- Da, cipejice...-
- Da su meni cipelice,cipelice gojzerice
   bilo koji broj, bilo koji broj,
   da se popnem u visine, da se spustim u nizine,
   heja, haja, hoj.....-
Dok pjevaju, Tarin  glas i bakin glas se baš nešto ne slažu, ali Noa je zadovoljan.
S ulične svjetiljke pada kroz rebrenice tračak svjetlosti u sobu. - Svjetlo je dobro, bolje nego mrak. - misli Tara.
Vani pada kišica. Sitna i tiha. Jedna kap blista na staklu. Sve je mirno, mirno.....