Upoznat ću vas sa zecom zvanim Picasso. S obzirom da je Picasso inače prezime slavnog španjolskog slikara, sigurno pretpostavljate zašto naš zec nosi taj nadimak. On, naravno, slika. Kažu da je neko vrijeme živio u Parizu, gradu umjetnosti i tamo ispekao zanat. Ne znam da li je to točno, ali znam da je ovaj zec odličan slikar. Ja, doduše, nisam vrsni poznavalac likovne umjetnosti, ali vidim da zaista ima talenta. I vidim da umije izraditi savršene kopije poznatih remek-djela u minijaturi.
Specijalno se potrudi uoči Uskrsa. Kad većina zečeva uzima svoje kistove u ruke i tradicionalno počne bojati uskršnja jaja, on se povlači u neki mirni kutak i radi u tišini, sam. Uz paletu, boje i kistove priprema i slike poznatih majstora, pa ih detaljno proučava. Stavlja već kuhana jaja u posebne stalke i počinje oslikavati. Pažljivo vuče tankim kistićem po ljusci. Razrađuje svaku sitnicu. Ruka mu je vješta i radi sve dok ima danjeg svjetla. Potom sprema svoj pribor u kovčežić, uredno i polako. Oprezno kupi nedovršena jaja u košaricu i ide na spavanje. Ujutro sve iznova. Radišan je Picasso, organiziran. Mnogi tvrde da su umjetničke duše spontane i vole svoj kreativni nered. E, ovaj zec voli red!
Gledam tako dovršene slike i ne vjerujem svojim očima!
Na jednom jajetu minijaturna kopija slike Gustava Klimta "Poljubac". Drugo jaje - slika Leonarda da Vinci -"Mona Lisa". Na trećem poznata Leonardova "Posljednja večera". O, četvrto jaje je njegovo autorsko djelo, pejzaž! Prizor šume i rijeke sa starom vodenicom. Mrak.
Sve životinje iz šume i sela dolaze se diviti umjetninama našeg Picassa. Kao na izložbi. Svi pažljivo promatramo i ne diramo. Takve se stvari samo gledaju da se ne bi oštetile. Picasso mirno stoji sa strane i smiješi se. Ne pravi se važan, samo je zadovoljan svojim radom.
Na njegovu nesreću, evo i psa Rocky-a, lutalice i gladuša. U stopu ga prati prugasti mačak Svileni. Rocky cijeli dan nije ništa jeo. Svileni je jutros uspio oblizati jednu riblju kost iz nečije kante za smeće. To je bilo sve. Dakle, zapamtimo, sve su - samo ne siti! Ali ono što će uslijediti ipak nitko nije mogao predvidjeti.
Rocky gleda, gleda i onako gladan otvori usta i u par sekundi smaže jaje "Posljednju večeru" skupa s ljuskom. Iza toga jednostavno proguta "Mona Lisu" i "Poljubac". Prije nego što itko od nas okupljenih stigne reagirati i Svileni pojede Picassovo autorsko djelo.
- Uz ovo bi dobro išla koja hrenovka s majonezom! - kaže mačak glasno žvačući.
Picasso je doživio šok. Svi mi okupljeni doživjeli smo šok.
- Što, što...?! Pojeo si mojeg Klimta..., mojeg Leonarda si pojeo...- izmuca jadni zec, tresući se pred Rocky-em.
- Vi ne cijenite umjetnost! - vikne uvrijeđeno obojici.
- Jaja su stvorena da se jedu. - odvrati Rocky posve ravnodušan prema činjenici da je pojeo odlične kopije velikih majstora.
- Točno! - složi se Svileni. - Jaja se jedu. S majonezom ili bez, ali se jedu.- I podrigne tako glasno da se čulo u devetu ulicu dalje.
- Pardonček! -
- U čemu je problem? - naivno pita Rocky čačkajući komad ljuske koji mu je zapeo za zub. - Ionako biste ih pojeli na kraju. Ja sam samo bio prvi za stolom. Glad ne pita za obraz!- I otpraši niz ulicu u potrazi za novom hranom. .
- Ima li još? - ne da se smesti Svileni.
Nitko mu ne odgovara. Svi su bez riječi.
srijeda, 27. veljače 2013.
ponedjeljak, 25. veljače 2013.
O MRVICI, ČAROBNOM SJEMENU I JEDNOJ JAKO VAŽNOJ ODLUCI
Mrvica ustvari i nije bio mrvica. Izgledao je kao dobro, čak previše dobro uhranjen dječak i bio je za glavu viši od svih svojih vršnjaka, lica okrugla i rumena poput jabuke. Prijatelji iz razreda govorili su da izgleda kao "krafna koja hoda" i nadjenuli mu iz čiste zafrkancije nadimak Mrvica. Jeo je nezaustavljivo. Ponekad je jeo toliko da bi mu pozlilo jer nije htio ili nije znao stati. Mama je govorila: "Smanji ti to malo, čuvaj zdravlje." Tada je jeo kriomice. Želudac mu se unaprijed širio od ushita kad bi oči ugledale neku sočnu plodinu, zakrčao bi nad zamamnim izgledom nekog finog kolača. Mirisi pečenih pizza, hambića ili, ne daj Bože, šiš ćevapa, bili su simfonija čistog užitka Mrvičinom "želučiću" i nosnicama.
Osim jesti volio je i spavati, a te je dvije radnje vršio i odvojeno i zajedno. Naime, često je napola spavao dok je jeo, a bogme je i jeo dok je spavao (u snu je jeo!).
O ovom posljednjem ispričat ću vam nešto!
Zaspao ponovo Mrvica dok je žvakao veliki slanac s tanjurića na noćnom ormariću, donesen rano iz pekare i počeo sanjati čudan san. Izašle su u snu iz trave u njegovom voćnjaku vile Voćarice. One iste što princu Proljeću pomažu u travnju da pokrije glave stabala raskošnim, zelenim šeširima, a u rujnu slikarici Jeseni da oboji kruške u zlatno i jabuke u grimizno. Zasjele su ispod rascvjetale magnolije, čavrljale i častile se nektarom s cvjetnih glavica. Neke su grickale ušećerene cvjetne latice i Mrvici je u snu zakrčao želudac od gladi. Tko zna koliko je vremena prošlo, možda već čitavih pola sata nije jeo!
- Mrvice, dođi k nama! Dođi k nama!- dozivala je slatko jedna od njih, sićušna i tanušna, kose zlatne kao da je sva od meda.-Imamo za tebe nešto posebno, nešto zaista rijetko. Gledaj ovo sjeme. To je čudesno sjeme još čudesnijeg voća. Posij ga, ali pazi! Ne preduboko, već malo ispod površine jer ti neće izniknuti. Zalijevaj ga svaki dan, ali ne previše jer će ti sagnjiti. Čuvaj ga, Mrvice, jer ako ga uspiješ uzgojiti, dobit ćeš plodove veće od lubenica, a slađe od svega što si do sada probao. Dajemo ti nektar i ambroziju u najvećem voću na svijetu. Sladit ćeš se njime stalno jer rodi cijele godine.-
Mrvica zastenje u snu. Od pomisli na takvu slast opet mu proradi želudac i uzbude se svi njegovi sokovi. U snu pružio je ruku i od vile Voćarice uzeo na dlan čarobne sjemenke. Posijao ih je na nekoliko mjesta; nedaleko stare šljive, ispod grma lješnjaka, uz razlistalu lipu. Obilazio je redovno sva tri nasada, zalijevao i nestrpljivo čekao da nikne prva biljka. Uspjeh je izostao. Ni najmanji trag nečeg što niče. Zemlja nije odgovorila na njegov trud. Mrvica se zabrinuo. Možda je posijao preduboko, možda čak i preplitko?! Joj, možda je previše zalijevao?! Odjednom mu je palo na pamet da je sjemenke posijao na pogrešnim mjestima. Stara šljiva vjerojatno mu je svojim širokim granama uskratila sunce, a isto su sigurno učinili ogroman lješnjak i raskošna lipa.
Otrčao je po lopatu da otkopa i presadi sjeme na neko pogodnije mjesto. Sva je tri nasada prekopao, ali sjeme nije našao. Kao da ga nikad nije ni posijao. Mrvica je od jada bjesomučno zamahivao lopatom i kopao, kopao po voćnjaku uzduž i poprijeko. Uskoro je voćnjak nalikovao švicarskom siru. Zemlja je bila izbušena desecima rupa. Iz trave su zahihotale vile Voćarice.
- Prevarile ste me!- vikao je Mrvica.- Lagale ste. Što je sa sjemenom?-
One su mu skakale oko nogu i vriskale sa grana.
- Lakomče, lakomče jedan! Istina, htjele smo ti se narugati jer si pohlepan na jelo i imaš oči veće od želuca. To je bilo NIŠTA, a ne sjeme. Hi, hi, hi!-
Mrvica je stao i silno se ražalostio. Neizmjerna slatkoća zamišljenog ploda o kojem je cijelo vrijeme sanjao polako se u ustima pretvorila u gorčinu.
- Nije se lijepo rugati - rekao je tiho.
Žalosno je bacio lopatu i počeo neutješno plakati. Plakao je zbog njihove prevare, zbog toga što ga zovu "krafnom koja hoda", što ne zna kad treba prestati jesti. Plakao je i plakao u snu pravim suzama i tako se, između dva jecaja, probudio.
Jedva da je shvatio da je sve bio san i da je još uvijek jutro, a već je namirisao bijelu kavu i kolače (uzbudljiv miris jela što je iz kuhinje dopirao u njegovu sobu). Na trenutak je zaboravio svoj san. Po navici, jurnuo je u kuhinju jedva promrmljavši: - Dobro jutro!-
Mama je upravo prelijevala piramidu od profiterola vrućim čokoladnim preljevom. Spremala je iznenađenje sestri za rođendan. Mrvica je u trenu obnevidio od gladi, a onda je tužno gledajući u hrpu profiterola rekao važno mami:
- Znaš, mama, mislim kako je došlo vrijeme da nikome više ne dam razloga da me zove "krafna koja hoda". Pojest ću samo jedan komad ako si odvojila nešto za mene. Onaj najmanji, jeo sam slanac. I bez čokolade, molim!-
Sjeo je za stol i polako pojeo onaj mali komad. Zalio ga je, ovaj put s mjerom, samo jednom malom šalicom bijele kave. Mama ga nije nutkala jelom, kao da je razumjela. Mame ponekad razumiju bez puno priče.
- Danas ću se učlaniti u neko sportsko društvo - pomislio je odlučno. - Bavljenje sportom je korisno za tijelo i nemaš vremena misliti samo na klopu.-
Zadovoljno je pogledao kroz kuhinjski prozor. Voćnjak je blještao okupan suncem, u smaragdno-zelenom ruhu kao da su ga uredile vile Voćarice.
- Lijep početak novog dana - rekao je Mrvica glasno i počeo se spremati za školu.
Osim jesti volio je i spavati, a te je dvije radnje vršio i odvojeno i zajedno. Naime, često je napola spavao dok je jeo, a bogme je i jeo dok je spavao (u snu je jeo!).
O ovom posljednjem ispričat ću vam nešto!
Zaspao ponovo Mrvica dok je žvakao veliki slanac s tanjurića na noćnom ormariću, donesen rano iz pekare i počeo sanjati čudan san. Izašle su u snu iz trave u njegovom voćnjaku vile Voćarice. One iste što princu Proljeću pomažu u travnju da pokrije glave stabala raskošnim, zelenim šeširima, a u rujnu slikarici Jeseni da oboji kruške u zlatno i jabuke u grimizno. Zasjele su ispod rascvjetale magnolije, čavrljale i častile se nektarom s cvjetnih glavica. Neke su grickale ušećerene cvjetne latice i Mrvici je u snu zakrčao želudac od gladi. Tko zna koliko je vremena prošlo, možda već čitavih pola sata nije jeo!
- Mrvice, dođi k nama! Dođi k nama!- dozivala je slatko jedna od njih, sićušna i tanušna, kose zlatne kao da je sva od meda.-Imamo za tebe nešto posebno, nešto zaista rijetko. Gledaj ovo sjeme. To je čudesno sjeme još čudesnijeg voća. Posij ga, ali pazi! Ne preduboko, već malo ispod površine jer ti neće izniknuti. Zalijevaj ga svaki dan, ali ne previše jer će ti sagnjiti. Čuvaj ga, Mrvice, jer ako ga uspiješ uzgojiti, dobit ćeš plodove veće od lubenica, a slađe od svega što si do sada probao. Dajemo ti nektar i ambroziju u najvećem voću na svijetu. Sladit ćeš se njime stalno jer rodi cijele godine.-
Mrvica zastenje u snu. Od pomisli na takvu slast opet mu proradi želudac i uzbude se svi njegovi sokovi. U snu pružio je ruku i od vile Voćarice uzeo na dlan čarobne sjemenke. Posijao ih je na nekoliko mjesta; nedaleko stare šljive, ispod grma lješnjaka, uz razlistalu lipu. Obilazio je redovno sva tri nasada, zalijevao i nestrpljivo čekao da nikne prva biljka. Uspjeh je izostao. Ni najmanji trag nečeg što niče. Zemlja nije odgovorila na njegov trud. Mrvica se zabrinuo. Možda je posijao preduboko, možda čak i preplitko?! Joj, možda je previše zalijevao?! Odjednom mu je palo na pamet da je sjemenke posijao na pogrešnim mjestima. Stara šljiva vjerojatno mu je svojim širokim granama uskratila sunce, a isto su sigurno učinili ogroman lješnjak i raskošna lipa.
Otrčao je po lopatu da otkopa i presadi sjeme na neko pogodnije mjesto. Sva je tri nasada prekopao, ali sjeme nije našao. Kao da ga nikad nije ni posijao. Mrvica je od jada bjesomučno zamahivao lopatom i kopao, kopao po voćnjaku uzduž i poprijeko. Uskoro je voćnjak nalikovao švicarskom siru. Zemlja je bila izbušena desecima rupa. Iz trave su zahihotale vile Voćarice.
- Prevarile ste me!- vikao je Mrvica.- Lagale ste. Što je sa sjemenom?-
One su mu skakale oko nogu i vriskale sa grana.
- Lakomče, lakomče jedan! Istina, htjele smo ti se narugati jer si pohlepan na jelo i imaš oči veće od želuca. To je bilo NIŠTA, a ne sjeme. Hi, hi, hi!-
Mrvica je stao i silno se ražalostio. Neizmjerna slatkoća zamišljenog ploda o kojem je cijelo vrijeme sanjao polako se u ustima pretvorila u gorčinu.
- Nije se lijepo rugati - rekao je tiho.
Žalosno je bacio lopatu i počeo neutješno plakati. Plakao je zbog njihove prevare, zbog toga što ga zovu "krafnom koja hoda", što ne zna kad treba prestati jesti. Plakao je i plakao u snu pravim suzama i tako se, između dva jecaja, probudio.
Jedva da je shvatio da je sve bio san i da je još uvijek jutro, a već je namirisao bijelu kavu i kolače (uzbudljiv miris jela što je iz kuhinje dopirao u njegovu sobu). Na trenutak je zaboravio svoj san. Po navici, jurnuo je u kuhinju jedva promrmljavši: - Dobro jutro!-
Mama je upravo prelijevala piramidu od profiterola vrućim čokoladnim preljevom. Spremala je iznenađenje sestri za rođendan. Mrvica je u trenu obnevidio od gladi, a onda je tužno gledajući u hrpu profiterola rekao važno mami:
- Znaš, mama, mislim kako je došlo vrijeme da nikome više ne dam razloga da me zove "krafna koja hoda". Pojest ću samo jedan komad ako si odvojila nešto za mene. Onaj najmanji, jeo sam slanac. I bez čokolade, molim!-
Sjeo je za stol i polako pojeo onaj mali komad. Zalio ga je, ovaj put s mjerom, samo jednom malom šalicom bijele kave. Mama ga nije nutkala jelom, kao da je razumjela. Mame ponekad razumiju bez puno priče.
- Danas ću se učlaniti u neko sportsko društvo - pomislio je odlučno. - Bavljenje sportom je korisno za tijelo i nemaš vremena misliti samo na klopu.-
Zadovoljno je pogledao kroz kuhinjski prozor. Voćnjak je blještao okupan suncem, u smaragdno-zelenom ruhu kao da su ga uredile vile Voćarice.
- Lijep početak novog dana - rekao je Mrvica glasno i počeo se spremati za školu.
nedjelja, 24. veljače 2013.
KASNI POZIV NA PLES
U mraku posljednje listopadske noći sreli su se na križanju dviju ulica bundeva i vještičji šešir. Ona je iz seoskog dvorišta krenula na proslavu Noći vještica, a šešir se tu zatekao slučajno. Naime, dok je njegova vlasnica letjela na metli, šiljasti crni šešir pao je s njezine kuštrave, žute glave i tresnuo na ulicu. Upravo pred sjajnu, narančastu bundevu.
- Oh... - ote se zadihanoj bundevi iz široko izrezanih usta - Nepristojna li momka! Tako se ne bane u mraku pred djevojku. Svaku bi prestrašio. Otkuda si samo pao? -
- Ne bih se ispričavao, madam - reče zajedljivo crni šešir jer pristojnosti se nije niti mogao naučiti tamo gdje je živio. - Pao, pa što? Ne padaju li stvari često oko vas, žuta tikvo?!-
- Razumije se da se takvo što događa, ali netko pristojan bi rekao : oprostite ako sam vas uplašio, nije mi bila namjera.... - ustrajala je bundeva na pristojnosti jer joj je bilo stalo do finih manira.
Šešir je bio uzrujan i nestrpljiv da nađe svoju vješticu pa je samo procijedio kroz zube: - Koga briga za finoću. Idem ja! -
- Drznik! -
- Tikvo jedna obična! -
I tako se raziđoše u svađi. Ona ode da otpleše ples bundeva, a on ode prema šumi da nađe svoju gazdaricu. Mora vam biti jasno da vještičji šeširi ne smiju čekati da vještice njih traže, oni su poučeni da im uvijek budu na usluzi. Sa rogatim se ne možeš bosti. Zato je ubrzao hod da je nađe čim prije.
Njegova je gazdarica u međuvremenu otkrila da joj nema šešira. Tražila ga je ljutito na sasvim drugoj strani šume.
- Mora da se oštetio pri padu - mislila je.
- Što će mi oštećeni šešir. Uzeti ću novi! - Vještica ode u centralno skladište gdje sve vještice nabavljaju potrebne stvari i podigne novi šešir. Time je nestala iz naše priče jer nam više po pitanju šešira nije bila interesantna.
Njen stari šiljasti crni šešir je lutao po šumi do besvijesti.Lutao, pa zalutao. Na kraju se našao na rubu šume, pa Ulicom kostura došao do križanja na kojem je već bio.
- Do bijesa! - vikne živčano šiljasti šešir. - Što ću sad? Nije da mi se vraća staroj babuskari, ali što ako se naljuti na mene.....Mogla bi me pretvoriti u, recimo, četkicu za zube. Uh, pa da mojom glavom balavci trljaju svoje zube pune karijesa. Fuj, ne želim biti četkica za zube! Još gore ako me pretvori u žvakaću gumu! Klinci će me razvlačiti po tim istim ustima i onda prilijepiti ispod neke školske klupe da tamo skupljam bacile... Što da radim? Što da radim, sto mu otrovnih gljiva? -
Stajao je na križanju dviju ulica u gluho doba noći i pjenio se od ljutnje.
U taj čas iz mraka izađe ona narančasta bundeva koju je sreo ranije na ovom istom mjestu. Bila je odlično raspoložena, za razliku od njega.
- Gle, princeza je opet tu! - promrmlja šešir.
- O, gospodin se vratio! Vidim da smo još uvijek loše volje. A ja sam se super zabavila! Plesala sam satima. Zapalili smo svijeće i cijeli je prostor za plesanje izgledao tako fantastično. Poslužili su crnu kavu i čokoladne muffine, a torta, torta je bila nešto izvanredno! - oduševljavala se bundeva, stalno pod dojmom savršeno lijepog provoda.
Šešir je odjednom postao umoran. Boljele su ga noge od dugog hodanja. Boljela ga je glava od pomisli na jelo. Mislim, znamo da šeširi nemaju glave, oni JESU na glavama, ali to se samo tako kaže.
- Gricnuo bih nešto. - uzdahnuo je šešir i splasnulo mu je svadljivo raspoloženje. A bundeva, još uvijek vesela i jer nije htjela da joj to veselje išta pokvari, reče uzbuđeno: - Pa pođimo na ples! Zabava još uvijek traje. Otišla sam jer su i moje prijateljice otišle. Sad bar neću biti sama. -
- Može - prihvati šešir. - Ima li još hrane tamo? -
- O, puni stolovi. Najbolji su im kandirani pauci i pohani otrovni bršljan. Da prste poližeš! -
- Krči mi želudac. Požurimo! -
Da je tko od ljudi vidio ove dvije spodobe kako hitaju ulicom u gluho doba noći, bilo bi mu vraški čudno. No, u Noći vještica ničemu se ne bi trebali čuditi, zar ne? Za Noć vještica to je normalna stvar.
- Oh... - ote se zadihanoj bundevi iz široko izrezanih usta - Nepristojna li momka! Tako se ne bane u mraku pred djevojku. Svaku bi prestrašio. Otkuda si samo pao? -
- Ne bih se ispričavao, madam - reče zajedljivo crni šešir jer pristojnosti se nije niti mogao naučiti tamo gdje je živio. - Pao, pa što? Ne padaju li stvari često oko vas, žuta tikvo?!-
- Razumije se da se takvo što događa, ali netko pristojan bi rekao : oprostite ako sam vas uplašio, nije mi bila namjera.... - ustrajala je bundeva na pristojnosti jer joj je bilo stalo do finih manira.
Šešir je bio uzrujan i nestrpljiv da nađe svoju vješticu pa je samo procijedio kroz zube: - Koga briga za finoću. Idem ja! -
- Drznik! -
- Tikvo jedna obična! -
I tako se raziđoše u svađi. Ona ode da otpleše ples bundeva, a on ode prema šumi da nađe svoju gazdaricu. Mora vam biti jasno da vještičji šeširi ne smiju čekati da vještice njih traže, oni su poučeni da im uvijek budu na usluzi. Sa rogatim se ne možeš bosti. Zato je ubrzao hod da je nađe čim prije.
Njegova je gazdarica u međuvremenu otkrila da joj nema šešira. Tražila ga je ljutito na sasvim drugoj strani šume.
- Mora da se oštetio pri padu - mislila je.
- Što će mi oštećeni šešir. Uzeti ću novi! - Vještica ode u centralno skladište gdje sve vještice nabavljaju potrebne stvari i podigne novi šešir. Time je nestala iz naše priče jer nam više po pitanju šešira nije bila interesantna.
Njen stari šiljasti crni šešir je lutao po šumi do besvijesti.Lutao, pa zalutao. Na kraju se našao na rubu šume, pa Ulicom kostura došao do križanja na kojem je već bio.
- Do bijesa! - vikne živčano šiljasti šešir. - Što ću sad? Nije da mi se vraća staroj babuskari, ali što ako se naljuti na mene.....Mogla bi me pretvoriti u, recimo, četkicu za zube. Uh, pa da mojom glavom balavci trljaju svoje zube pune karijesa. Fuj, ne želim biti četkica za zube! Još gore ako me pretvori u žvakaću gumu! Klinci će me razvlačiti po tim istim ustima i onda prilijepiti ispod neke školske klupe da tamo skupljam bacile... Što da radim? Što da radim, sto mu otrovnih gljiva? -
Stajao je na križanju dviju ulica u gluho doba noći i pjenio se od ljutnje.
U taj čas iz mraka izađe ona narančasta bundeva koju je sreo ranije na ovom istom mjestu. Bila je odlično raspoložena, za razliku od njega.
- Gle, princeza je opet tu! - promrmlja šešir.
- O, gospodin se vratio! Vidim da smo još uvijek loše volje. A ja sam se super zabavila! Plesala sam satima. Zapalili smo svijeće i cijeli je prostor za plesanje izgledao tako fantastično. Poslužili su crnu kavu i čokoladne muffine, a torta, torta je bila nešto izvanredno! - oduševljavala se bundeva, stalno pod dojmom savršeno lijepog provoda.
Šešir je odjednom postao umoran. Boljele su ga noge od dugog hodanja. Boljela ga je glava od pomisli na jelo. Mislim, znamo da šeširi nemaju glave, oni JESU na glavama, ali to se samo tako kaže.
- Gricnuo bih nešto. - uzdahnuo je šešir i splasnulo mu je svadljivo raspoloženje. A bundeva, još uvijek vesela i jer nije htjela da joj to veselje išta pokvari, reče uzbuđeno: - Pa pođimo na ples! Zabava još uvijek traje. Otišla sam jer su i moje prijateljice otišle. Sad bar neću biti sama. -
- Može - prihvati šešir. - Ima li još hrane tamo? -
- O, puni stolovi. Najbolji su im kandirani pauci i pohani otrovni bršljan. Da prste poližeš! -
- Krči mi želudac. Požurimo! -
Da je tko od ljudi vidio ove dvije spodobe kako hitaju ulicom u gluho doba noći, bilo bi mu vraški čudno. No, u Noći vještica ničemu se ne bi trebali čuditi, zar ne? Za Noć vještica to je normalna stvar.
subota, 23. veljače 2013.
PRIČA O VULKANIJI
Na obronku planine Grotlo živjela je vještica Vulkanija. Imala je ruke suhe kao lijeskina grančica , stopala dugačka poput podlaktice odrasla muškarca , a kosu raščupanu i muljavu, nalik plastu mokra sijena. Sitna je bila tijelom, ali velika zloćom u srcu.
Dan i noć, noć i dan, stalno je nešto mumljala, frfljala, čeprkala, frktala, šuljala se i gunđala. Sad tražeći bilje u šumi, sad nadnoseći svoj veliki, kvrgavi nos nad kotao u kojem je vazda nešto opako bućkalo.
A ta je mala vještica tražila novu kuću jer joj je stara zbog vlastitog nemara izgorjela.
Istini za volju, ne kuću jer vještice baš i ne vole prave kuće. Ne skrovište jer se one nikoga ne boje , ni od koga ne skrivaju. Pogotovo ne dom jer vještice mrze sve što bi se moglo nazvati domom. To ih podsjeća na toplo ognjište, na fine mirise, na nešto domaće i lijepo, a vještice mrze sve što je lijepo. Kuća , kažu, su četiri zida, a dom je ljubav koja ispunjava ta četiri zida i zato je naša vještica tražila baš - rupu. Rupa je, naime, pravi "dom" za vještice.
Prvo je našla stoljetni hrast u polutami šume, ali, iako velik, bio je premalen za njezin ogromni željezni kotao.
Onda je nabasala na spilju u planini , ali s njena je svoda stalno kapalo i kapalo i kapalo pa joj se gasila njena vještičja vatra. U pećini pored dubokog, crnog jezera bilo bi joj dobro da u njoj već nije živio par medvjeda. Oni se pak nisu dali iz pećine. Vještice ratuju s ljudima, ali baš ne vole ratovati sa životinjama.
Jer da se radilo o mišu, žabi ili zmiji - to bi bio vještičji kašalj, ali medvjedi i to u paru, s tim se Vulkaniji nije dalo zezati.
Dakle, okanila se ćorava posla i pošla dalje u potragu. U tom traganju penjala se sve više uz Grotlo-planinu.
Na njezinom vrhu ugledala je ogromnu rupu, dovoljno veliku da u nju ugura ne samo svoj već i sve vještičje kotlove i još jedan povrh svega ( ako treba ) . A ostalo bi mjesta i za vještičje kolo ako treba zaigrati.
Razvukla je mala, sitna, prezločesta Vulkanija svoja krezuba usta u široki osmjeh. Spustila je sve svoje stvari na dno velike rupe, a bilo je to dno bliže središtu Zemlje nego nebu. To je Vulkaniji savršeno odgovaralo jer vještice više vole mrkli mrak od zvjezdana sjaja.
Da proslavi svoje useljenje u novo mjesto boravka, vještica odluči zapaliti posebno veliku vatru i skuhati posebno otrovnu juhu. Sasiječe pola šume podno Grotla i još par bukvi na padini što je bilo taman dosta za jedan svečani vještičji oganj. I nemojte misliti da se umorila sjekući jer vještice sve teške poslove rade koristeći čarobni štapić. Mrsko se njoj pomučiti.
Iza prve šume podno Grotla ( od koje je sada ostala samo polovica od svega drveća ) , u maloj udolini, stislo se selo. Svega dvadesetak nabijenih, bijelih kućica. Iz njega su ljudi sa čuđenjem i zabrinutošću promatrali kako s vrha planine suklja čudan crni dim, a sivi, gusti pepeo leti na sve četiri strane. Dijete iz prve kućice je pitalo: - Mama, ta to tutji u dajini goje...- što je zapravo značilo "Mama, što to tutnji u daljini gore". Majka je odgovarala : "To sigurno vještica pali svoj oganj u ogromnom kotlu na Grotlu."
Tada je majka žurno spremila djetetove i svoje stvari jer su svi ljudi počeli bježati iz sela. To su zvali "evakuacija". Dijete nije znalo što to točno znači, ali je nekako ipak shvaćalo da moraju otići iz kuće. Ljudima iz malog sela se jednom to već dogodilo da su morali bježati iz svojih kuća. To je bilo onda kad se prelila rijeka s druge strane šume i ispunila svu udolinu i sve kućice do krovova. Kad se voda povukla natrag u svoje korito ljudi su se vratili u svoje mokre domove i sušili stvari iz njih. Poslije su opet lijepo živjeli, sve do onog dana kad je vještica zapalila svoj oganj. Možda bi sve još i bilo donekle dobro da se Vulkanija nije pomamila da naloži najveću vatru ikada i skuha najjači vještičji otrov na svijetu.
Nabacivala je na vatru sve više i više toga. Povrh svih borova još i dvije suhe klade, čak i svoje stare crne cokule od čega se još više zadimilo, zahuktalo i zasmrdilo. Da je bar nešto naučila iz svoje prve greške kad si je sve uništila. Ali ne....
U kotao je zaluđeno ubacivala sve svoje zalihe zmijskog otrova i sva suha šišmišja krila i toliko žabljih koža da je u kotlu cvrljilo i kipjelo kao u utrobi bolesnog zmaja. I dokle ju je sva ta sumanutost dovela?
Grotlo-planina se počela nadimati kao da će puknuti. Iz nje je tutnjalo i tutnjalo, a vještica je potcikivala i skakala oko kotla ništa ne vidjevši i ništa ne mareći što se sve trese. Ljudi iz sela već su daleko odmakli sa svojom djecom i svojim zavežljajima kad se odjednom cijelo Grotlo strahovito zatreslo. Psiknula je od jada Vulkanija kad joj se omiljeni kotao zažario i puknuo na dva dijela. Iz njega je po svoj rupi prsnula užarena vještičja otrovna juha. Vulkanija je kratko ciknula i više ništa nije rekla jer ju je vruća juha spržila, ispunila rupu i prelila se preko ruba niz planinu, pa spržila i ostatak prve šume i drugu šumu i zaustavila se u rijeci.
Nestalo je ognjišta, nestalo je vještice, nestalo je šume.... Svuda samo dim i pepeo. Tlo po cijelom kraju bilo je crno.
Ljudi se dugo nisu vraćali u svoje selo, a kad su se vratili izraslo je novo, mlado drveće i sve se opet počelo zelenjeti.
Vratilo se i dijete iz prve kuće sa svojom mamom, samo je dijete bilo puno veće, a i mama puno starija.
- Kakva je ono čudna planina tamo gore? - pitalo je dijete koje je već bilo zaboravilo sve što je prije vidjelo.
- To je Grotlo iz kojeg se davno izlila lava i uništila našu lijepu šumu - rekla je mama. - Strašna je vještica palila svoju ogromnu vatru u velikom željeznom kotlu. -
- Što je s njom bilo? -pitalo je opet dijete.
- Izgorjela je - odgovorila je mama i unijela stvari u kuću.
Ljudi su ponovo uredili svoje domove i zasadili nove, još ljepše vrtove. A kad ih netko pita što je to visoko iznad njih, kažu: - To je Vulkan, Vulkanijin sin. -
Otkuda im to o sinu nitko ne zna objasniti, ali ljudi ponekad puno pričaju, puno preokrenu i dodaju. To više nikoga ne čudi i to znaju zvati "legendom". Važno je ljudima iz malog sela što ga svi znaju kao " ugasli Vulkan " , a onda i djeca znaju objasniti da nije opasan, da tu mogu živjeti lijepo, bez straha. Ljepše nego prije.
Život je čudesan. Izraste gotovo iz ničega. Čak i iz crnog vulkanskog tla.
Dan i noć, noć i dan, stalno je nešto mumljala, frfljala, čeprkala, frktala, šuljala se i gunđala. Sad tražeći bilje u šumi, sad nadnoseći svoj veliki, kvrgavi nos nad kotao u kojem je vazda nešto opako bućkalo.
A ta je mala vještica tražila novu kuću jer joj je stara zbog vlastitog nemara izgorjela.
Istini za volju, ne kuću jer vještice baš i ne vole prave kuće. Ne skrovište jer se one nikoga ne boje , ni od koga ne skrivaju. Pogotovo ne dom jer vještice mrze sve što bi se moglo nazvati domom. To ih podsjeća na toplo ognjište, na fine mirise, na nešto domaće i lijepo, a vještice mrze sve što je lijepo. Kuća , kažu, su četiri zida, a dom je ljubav koja ispunjava ta četiri zida i zato je naša vještica tražila baš - rupu. Rupa je, naime, pravi "dom" za vještice.
Prvo je našla stoljetni hrast u polutami šume, ali, iako velik, bio je premalen za njezin ogromni željezni kotao.
Onda je nabasala na spilju u planini , ali s njena je svoda stalno kapalo i kapalo i kapalo pa joj se gasila njena vještičja vatra. U pećini pored dubokog, crnog jezera bilo bi joj dobro da u njoj već nije živio par medvjeda. Oni se pak nisu dali iz pećine. Vještice ratuju s ljudima, ali baš ne vole ratovati sa životinjama.
Jer da se radilo o mišu, žabi ili zmiji - to bi bio vještičji kašalj, ali medvjedi i to u paru, s tim se Vulkaniji nije dalo zezati.
Dakle, okanila se ćorava posla i pošla dalje u potragu. U tom traganju penjala se sve više uz Grotlo-planinu.
Na njezinom vrhu ugledala je ogromnu rupu, dovoljno veliku da u nju ugura ne samo svoj već i sve vještičje kotlove i još jedan povrh svega ( ako treba ) . A ostalo bi mjesta i za vještičje kolo ako treba zaigrati.
Razvukla je mala, sitna, prezločesta Vulkanija svoja krezuba usta u široki osmjeh. Spustila je sve svoje stvari na dno velike rupe, a bilo je to dno bliže središtu Zemlje nego nebu. To je Vulkaniji savršeno odgovaralo jer vještice više vole mrkli mrak od zvjezdana sjaja.
Da proslavi svoje useljenje u novo mjesto boravka, vještica odluči zapaliti posebno veliku vatru i skuhati posebno otrovnu juhu. Sasiječe pola šume podno Grotla i još par bukvi na padini što je bilo taman dosta za jedan svečani vještičji oganj. I nemojte misliti da se umorila sjekući jer vještice sve teške poslove rade koristeći čarobni štapić. Mrsko se njoj pomučiti.
Iza prve šume podno Grotla ( od koje je sada ostala samo polovica od svega drveća ) , u maloj udolini, stislo se selo. Svega dvadesetak nabijenih, bijelih kućica. Iz njega su ljudi sa čuđenjem i zabrinutošću promatrali kako s vrha planine suklja čudan crni dim, a sivi, gusti pepeo leti na sve četiri strane. Dijete iz prve kućice je pitalo: - Mama, ta to tutji u dajini goje...- što je zapravo značilo "Mama, što to tutnji u daljini gore". Majka je odgovarala : "To sigurno vještica pali svoj oganj u ogromnom kotlu na Grotlu."
Tada je majka žurno spremila djetetove i svoje stvari jer su svi ljudi počeli bježati iz sela. To su zvali "evakuacija". Dijete nije znalo što to točno znači, ali je nekako ipak shvaćalo da moraju otići iz kuće. Ljudima iz malog sela se jednom to već dogodilo da su morali bježati iz svojih kuća. To je bilo onda kad se prelila rijeka s druge strane šume i ispunila svu udolinu i sve kućice do krovova. Kad se voda povukla natrag u svoje korito ljudi su se vratili u svoje mokre domove i sušili stvari iz njih. Poslije su opet lijepo živjeli, sve do onog dana kad je vještica zapalila svoj oganj. Možda bi sve još i bilo donekle dobro da se Vulkanija nije pomamila da naloži najveću vatru ikada i skuha najjači vještičji otrov na svijetu.
Nabacivala je na vatru sve više i više toga. Povrh svih borova još i dvije suhe klade, čak i svoje stare crne cokule od čega se još više zadimilo, zahuktalo i zasmrdilo. Da je bar nešto naučila iz svoje prve greške kad si je sve uništila. Ali ne....
U kotao je zaluđeno ubacivala sve svoje zalihe zmijskog otrova i sva suha šišmišja krila i toliko žabljih koža da je u kotlu cvrljilo i kipjelo kao u utrobi bolesnog zmaja. I dokle ju je sva ta sumanutost dovela?
Grotlo-planina se počela nadimati kao da će puknuti. Iz nje je tutnjalo i tutnjalo, a vještica je potcikivala i skakala oko kotla ništa ne vidjevši i ništa ne mareći što se sve trese. Ljudi iz sela već su daleko odmakli sa svojom djecom i svojim zavežljajima kad se odjednom cijelo Grotlo strahovito zatreslo. Psiknula je od jada Vulkanija kad joj se omiljeni kotao zažario i puknuo na dva dijela. Iz njega je po svoj rupi prsnula užarena vještičja otrovna juha. Vulkanija je kratko ciknula i više ništa nije rekla jer ju je vruća juha spržila, ispunila rupu i prelila se preko ruba niz planinu, pa spržila i ostatak prve šume i drugu šumu i zaustavila se u rijeci.
Nestalo je ognjišta, nestalo je vještice, nestalo je šume.... Svuda samo dim i pepeo. Tlo po cijelom kraju bilo je crno.
Ljudi se dugo nisu vraćali u svoje selo, a kad su se vratili izraslo je novo, mlado drveće i sve se opet počelo zelenjeti.
Vratilo se i dijete iz prve kuće sa svojom mamom, samo je dijete bilo puno veće, a i mama puno starija.
- Kakva je ono čudna planina tamo gore? - pitalo je dijete koje je već bilo zaboravilo sve što je prije vidjelo.
- To je Grotlo iz kojeg se davno izlila lava i uništila našu lijepu šumu - rekla je mama. - Strašna je vještica palila svoju ogromnu vatru u velikom željeznom kotlu. -
- Što je s njom bilo? -pitalo je opet dijete.
- Izgorjela je - odgovorila je mama i unijela stvari u kuću.
Ljudi su ponovo uredili svoje domove i zasadili nove, još ljepše vrtove. A kad ih netko pita što je to visoko iznad njih, kažu: - To je Vulkan, Vulkanijin sin. -
Otkuda im to o sinu nitko ne zna objasniti, ali ljudi ponekad puno pričaju, puno preokrenu i dodaju. To više nikoga ne čudi i to znaju zvati "legendom". Važno je ljudima iz malog sela što ga svi znaju kao " ugasli Vulkan " , a onda i djeca znaju objasniti da nije opasan, da tu mogu živjeti lijepo, bez straha. Ljepše nego prije.
Život je čudesan. Izraste gotovo iz ničega. Čak i iz crnog vulkanskog tla.
LOŠE VIJESTI
Tara se sprema na spavanje. Dok oblači pidžamu , u TV dnevniku izvještavaju o meteoritskom udaru u Rusiji. Loše vijesti. Tara sjeda do bake. Izraz lica joj je čudan. I glas. Malčice drhti, osjeća to baka.
- Bako, neki kažu da je to Sudnji dan. Istina?-
Baku pitanje malo zbuni. Bake obično pitanja ne zbunjuju. Bake uvijek imaju nešto za reći. I baka je rekla.
- Tebe to ne bi trebalo mučiti. Ako te već zanima, Sudnjim danom ljudi zovu kraj, ali ....-
Tu Tari jedna suza sklizne niz obraz.
-Na vjeronauku smo učili o Bogu i da nas on voli. Kakav je to Bog koji nas voli, a sad će nas uništiti?-
Baka je miluje po zlaćanoj kosi.
- Sama si rekla, Bog nas previše voli da bi nam naudio. Tako ja vjerujem, no moraš znati da ljudi o tome imaju različita mišljenja. O Bogu, znaš. Ali... da li ti to pitaš zbog meteora? Pa, meteori su prirodna pojava. Poput vulkana, primjerice. To su nebeska tijela i kad padaju vidiš svjetleći trag, možda te to uplašilo? Oni izgore, nema tu ništa neobično. I nema to veze sa Sudnjim danom. Nego, ...prekinula si me kad sam rekla riječ KRAJ. Nije to kraj svega, to je, zapravo, početak nečeg novog. Kažu - kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.-
Tara šuti.
- Eto, bez razloga se bojiš, ludice. Nemoj se više plašiti- ponovi baka i zagrli je.
Tarin bratić Noa nema ni dvije godine, ali već razumije riječ "plašiti". Dolazi do Tare i spušta svoju glavicu u njeno krilo.
- Nece pasiti Taju.-
- Da, lezimo u krevet - kaže baka i ugasi televizor. - Noa, hoćemo li pjevati " cipelice "?-
- Da, cipejice...-
- Da su meni cipelice,cipelice gojzerice
bilo koji broj, bilo koji broj,
da se popnem u visine, da se spustim u nizine,
heja, haja, hoj.....-
Dok pjevaju, Tarin glas i bakin glas se baš nešto ne slažu, ali Noa je zadovoljan.
S ulične svjetiljke pada kroz rebrenice tračak svjetlosti u sobu. - Svjetlo je dobro, bolje nego mrak. - misli Tara.
Vani pada kišica. Sitna i tiha. Jedna kap blista na staklu. Sve je mirno, mirno.....
- Bako, neki kažu da je to Sudnji dan. Istina?-
Baku pitanje malo zbuni. Bake obično pitanja ne zbunjuju. Bake uvijek imaju nešto za reći. I baka je rekla.
- Tebe to ne bi trebalo mučiti. Ako te već zanima, Sudnjim danom ljudi zovu kraj, ali ....-
Tu Tari jedna suza sklizne niz obraz.
-Na vjeronauku smo učili o Bogu i da nas on voli. Kakav je to Bog koji nas voli, a sad će nas uništiti?-
Baka je miluje po zlaćanoj kosi.
- Sama si rekla, Bog nas previše voli da bi nam naudio. Tako ja vjerujem, no moraš znati da ljudi o tome imaju različita mišljenja. O Bogu, znaš. Ali... da li ti to pitaš zbog meteora? Pa, meteori su prirodna pojava. Poput vulkana, primjerice. To su nebeska tijela i kad padaju vidiš svjetleći trag, možda te to uplašilo? Oni izgore, nema tu ništa neobično. I nema to veze sa Sudnjim danom. Nego, ...prekinula si me kad sam rekla riječ KRAJ. Nije to kraj svega, to je, zapravo, početak nečeg novog. Kažu - kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.-
Tara šuti.
- Eto, bez razloga se bojiš, ludice. Nemoj se više plašiti- ponovi baka i zagrli je.
Tarin bratić Noa nema ni dvije godine, ali već razumije riječ "plašiti". Dolazi do Tare i spušta svoju glavicu u njeno krilo.
- Nece pasiti Taju.-
- Da, lezimo u krevet - kaže baka i ugasi televizor. - Noa, hoćemo li pjevati " cipelice "?-
- Da, cipejice...-
- Da su meni cipelice,cipelice gojzerice
bilo koji broj, bilo koji broj,
da se popnem u visine, da se spustim u nizine,
heja, haja, hoj.....-
Dok pjevaju, Tarin glas i bakin glas se baš nešto ne slažu, ali Noa je zadovoljan.
S ulične svjetiljke pada kroz rebrenice tračak svjetlosti u sobu. - Svjetlo je dobro, bolje nego mrak. - misli Tara.
Vani pada kišica. Sitna i tiha. Jedna kap blista na staklu. Sve je mirno, mirno.....
petak, 22. veljače 2013.
PIJANA SLOVA
Tara je krenula u drugi razred osnovne. Sad se već udomaćila u školi. Ima dosta prijatelja i ne boli je želudac svako jutro kad se treba spremati za polazak. Torba joj je sve lakša. Ne zato što ima sve manje knjiga u njoj nego zato što joj se sve čini manje teškim.
Samo su joj slova u bilježnici još uvijek čudna. Nekako razbucana, kvrgava kao stari panjevi. Ili prevelika ili premala. I sva kao da su pijana. Malo na lijevo, malo na desno. Bećarska, rekli bi Slavonci.
-Hm, tvoja su slova kao stranke u saboru. Svako slovo svoju politiku vodi.- kaže baka. - Ja mislim da ti to možeš urednije. Zapravo, sigurna sam da ti to možeš urednije.-
- Ma, dobro je. - nemarno će Tara. - Može poslužiti.-
- Što može poslužiti?-
- Pa ovaj rukopis. Zar je važno kakav je ? Ionako sve više pišemo na laptopu.- mudruje mala.
- Trudeći se da ga popraviš, učiš se urednosti. -
- Čula sam da su mnogi veliki ljudi, oni... znaš...-
-Slavni...- pomogne baka.
- Da, ti... da su mnogi od njih bili loši učenici i pisali ružno, pa su svejedno postali to što jesu. -
- Valjda imaš pravo - pomiri se baka - Jedino mi je žao što ćeš jednog dana morati nekome napisati poruku...nešto... možda čak dečku koji ti se sviđa. Ne znam što će pomisliti kad vidi taj čušpajz na papiru.-
- Poslati ću mu SMS - tvrdoglavo će Tara. - Ili e-mail...-
- Predajem se.- kaže baka. - Slova su tvoja, pa makar i kvrgava. -
Baka ode u kuhinju da im izmiksa frape.
Tara se zagleda u svoju bilježnicu. Dugo šutke gleda. Tako dugo da su se sad i njoj slova učinila nezgrapnima i ružnima.
Kad se baka vratila s frapeom, zadaća je bila ponovno napisana. Krasna zadaća. Slova su sad nalikovala gardistima engleske kraljice! Uspravna i uredna, sva jednaka.
- Zaslužila si dvostruku dozu šlaga na frapeu. - nasmijala se baka.
Tara ne bi bila Tara da nije rekla: - I sladoled.....-
Samo su joj slova u bilježnici još uvijek čudna. Nekako razbucana, kvrgava kao stari panjevi. Ili prevelika ili premala. I sva kao da su pijana. Malo na lijevo, malo na desno. Bećarska, rekli bi Slavonci.
-Hm, tvoja su slova kao stranke u saboru. Svako slovo svoju politiku vodi.- kaže baka. - Ja mislim da ti to možeš urednije. Zapravo, sigurna sam da ti to možeš urednije.-
- Ma, dobro je. - nemarno će Tara. - Može poslužiti.-
- Što može poslužiti?-
- Pa ovaj rukopis. Zar je važno kakav je ? Ionako sve više pišemo na laptopu.- mudruje mala.
- Trudeći se da ga popraviš, učiš se urednosti. -
- Čula sam da su mnogi veliki ljudi, oni... znaš...-
-Slavni...- pomogne baka.
- Da, ti... da su mnogi od njih bili loši učenici i pisali ružno, pa su svejedno postali to što jesu. -
- Valjda imaš pravo - pomiri se baka - Jedino mi je žao što ćeš jednog dana morati nekome napisati poruku...nešto... možda čak dečku koji ti se sviđa. Ne znam što će pomisliti kad vidi taj čušpajz na papiru.-
- Poslati ću mu SMS - tvrdoglavo će Tara. - Ili e-mail...-
- Predajem se.- kaže baka. - Slova su tvoja, pa makar i kvrgava. -
Baka ode u kuhinju da im izmiksa frape.
Tara se zagleda u svoju bilježnicu. Dugo šutke gleda. Tako dugo da su se sad i njoj slova učinila nezgrapnima i ružnima.
Kad se baka vratila s frapeom, zadaća je bila ponovno napisana. Krasna zadaća. Slova su sad nalikovala gardistima engleske kraljice! Uspravna i uredna, sva jednaka.
- Zaslužila si dvostruku dozu šlaga na frapeu. - nasmijala se baka.
Tara ne bi bila Tara da nije rekla: - I sladoled.....-
Pretplati se na:
Postovi (Atom)