NEKE DRUGE IGRICE

Nitko se više ne igra
kauboja i Indijanaca,
nitko ne slaže redove
lanaca-probijanaca,
nitko više ne plete
vjenčiće od ivančica,
ne broji voli me - ne voli
laticama tratinčica.
Nitko ne igra ni školice
ni gumi-gumi,
crvene kraljice,
ni skrivača,
ni slijepog miša,
ni lovice,
ni kazališta,
ni pikulanja,
niti, kao mi,
dvorišnog pjevačkog natjecanja...
Ima li danas dijete
da trči boso po travi?
Postoji li još neko
da medi rođendan slavi?
Zna li kako je grickati
vitice vinove loze?
Jašu li se još drveni konjići,
djeca u tačkama voze?
Postoji li danas dijete
da za spavanje na sijenu mari?
Toliko veselih, malih,
a zaboravljenih stvari!
Utihnuli su po ulicama
cičavi, živahni glasovi,
neke druge igrice
novi su dječji asovi.




(Zagreb, lipanj 2019.)

U OBLAKU NA KRAJU DUGE

Arianova prabaka Božena govorila je da je ovo današnje vrijeme instant vrijeme; vrijeme fast fooda, instant pića, instant veza, instant zvijezda... Nečeg što nastane brzo i nestane brzo. Zbog toga i vrijeme nekih izgubljenih vrijednosti.
- Koje su to izgubljene vrijednosti? - pitao ju je Arian.
- Skromnost. Poniznost. Tko je danas skroman i ponizan zovu ga slabićem i gubitnikom. Luzerom.
- A nije? -
- Nije! Skromnost je vrlina, samo je danas neki vide kao manu. Jer sve mora biti super. Jer sve mora biti odmah, sad. I poniznost su ljudi negdje odbacili putem, neki i suosjećanje. Ako si suosjećajan, nekad kažu da si naivan. Boje se svoje ranjivosti. Razumjet ćeš to kad budeš veći. -
Arianova je prabaka dugo bolovala. Kad je umrla, Arian je bio jako tužan. Volio je tu sitnu staricu srebrne kose i blagog glasa. I znao je da i ona voli njega. Jako.
Kad je završavao drugi razred osnovne, u posljednjim danima nastave dobili su zadatak u spektru boja duge ispisati čemu će se radovati tog ljeta. Možda bi se Arian radovao skupoj novoj igrici? Možda novom mobitelu?
Arian je u crvenu boju spektra upisao: "Veselim se kupanju". Kroz narančastu: "Najviše se veselim jesti lubenicu". Kroz žutu:"Šetati livadom i mirisati cvijeće". Kroz zelenu: "Ljuljati se na ležaljci u vrtu." Kroz plavu: "Piti šarena hladna pića". Kroz ljubičastu: "Ići s obitelji na piknike"...
Ispod ovog zadatka u radnoj bilježnici pisalo je još: Nacrtaj u oblak što bi volio pronaći na kraju duge. Arian je u oblaku nacrtao staricu sa štapom u ruci.
- Tko je to? - pitala je mama. - Nalikuje prabaki. -
- To i je prabaka Božena! - rekao je Arian.
- A što si poželio pronaći na kraju duge? -
- Nju. Samo bih je htio vidjeti i pitati je li sretna tamo gdje je sada! -
Mama je rekla: - Znam da je sretna sve dok tako misliš na nju! -
Arianovoj je baki crtež izmamio suzu iz oka. - Sjećaš se onih vrijednosti o kojima ti je pričala prabaka? -
- O onim izgubljenim? -
- Baš tim. E, pa sad je sigurno sretna kad vidi da si ti svoje našao. U ovim malim, lijepim stvarima ispisanim u bojama duge. U ovom oblaku na kraju duge. I biti će još sretnija ako ih uspiješ sačuvati. -



(Zagreb, lipanj 2020.)

Riječi koje možda niste znali:

- instant (engl. čas, tren) - brzina, u "tren oka"; proizvod čija priprema traje vrlo kratko, nešto što je izrađeno na takav način da se može pripremiti brže nego što se to radi uobičajenim, tradicionalnim načinom
- suosjećanje - duboko razumijevanje tuđe nevolje ili patnje uz želju da toj osobi na bilo koji način pomognemo, tu patnju ublažimo

KAD JABUKA ZAMIRIŠE

Kad stara jabuka
u proljeće procvate,
ispod nje odmah lik vidim
svog nasmiješenog tate.

Namignuvši, nas bi ujesen
zvao pod plodne grane,
na dlanove stavljao jabuke
prve zrele, netom ubrane.

I prve jagode, 

prve čaše mošta kad bi spravio,
uvijek bi nama djeci
prvoj ostavio.

Sandučić šuti.
Račune i novine ne čuva mu više.
Tate nema, al' ja ga vidim,
posebno kad jabuka zamiriše.




(Zagreb, ožujak 2020.)

POZIV

Dok vedro živi susjed mu neboder,
u parku samuje javor - soliter.
Izdvojen, promatra zgrade nove
i preko travnjaka tužno zove:
- Djeco, dječice, dođite k meni
da se tu u mojoj nježnoj sjeni,
pod prozračnim, crvenim šeširom,
napričate, naigrate s mirom.
Neka se šapuću slatke tajne,
neka se cakle oči sjajne,
uz vaše osmijehe ja nisam sam
i opet ću biti sretan, znam! -



(Zagreb, 09.06.2020.)

Riječi koje možda niste znali:

- samuje (samovati) - živjeti u samoći
- soliter (fr. solitaire) - izdvojen, usamljen, samotnjak; inače riječ ima više značenja, npr. arhit. - u okolišu izdvojena posebno visoka zgrada, neboder

KAKO MARA RAVNA IZGUŽVANE DANE

Čudno je svima što Mara peglati voli;
u kući do mora od kamena i soli
nebo se spušta u Marinu sobu,
plavo se, čisto umiješa u robu.
Bijelu bluzu širi na malenom stolu,
sunce zlato sipa po obližnjem molu,
jednu zraku šalje na prednjicu bluze,
Mara peglom prođe - i osuši suze!
Kroz prozor se Mari ulijeva i more,
svilenoj suknjici uđe u nabore,
nebo-sunce-more u čarobnom krugu,
uz njih Mara pegla svoju dječju tugu.
Ona uvijek pegla kad je nešto boli,
peglom k'o da briše ono što ne voli.
Tako Mara ravna izgužvane dane,
sve tmurno i žalosno što u dan stane.
I svaki put kad bi sjetna bila mala,
uz vjerne bi pomoćnike hrpu ispeglala.



(Zagreb, 2018.)

ISPOVIJEST JEDNE PAUČICE

Pletem, pletem,
s uma smetnem
koliko je sati.
Pletem, pletem
svoju mrežu
i ne mogu stati.

Pletionica mi radi,
uhvati se muha,
za trenutak i mušica;
kom' nije
do svagdašnjeg kruha?

Ja bih stala
kad bih znala
drugačiji rad,
al' mi je priroda dala
da sam muhi jad.

Muhi trulež,
meni muha,
jedno drugom stranac.
Žao mi je,
tako traži
hranidbeni lanac!



(Zagreb, svibanj 2020.)

Riječi i izrazi koje možda niste znali:

- ispovijest - ovdje: otvoreno i iskreno priznavanje nečega, osobito neke osobne pogreške, knjiž.- pripovijedanje o svojim doživljajima, životu i pogreškama; inače ima i relig. značenje (ispovijed - iz relig. razloga)
- svagdašnji - svakidašnji, koji se odnosi na svaki dan (a izraz "svagdašnji kruh" označava osnovne životne potrebe, ne samo kruh kao osnovnu namirnicu za prehranu, nego sve ono što trebamo za život)
- jad - ovdje: nevolja, bijeda, nesreća