Na balkonu stana u kojem je živjela djevojčica Tara stajao je mali drveni stolić s dvije stolice i dva okrugla karirana jastučića na njima. Onog dana kad je hladan, sjeverni vjetar divljao nad gradom, jedan od crveno-kariranih jastučića jednostavno je odletio s njim. Iako su uvijek brinule o tome, Tara i njezina mama nisu stigle skloniti jastučiće sa stolica pod naletom snažnog vjetra i iznenadnog pljuska.
- Iiiiii...., letim kao frizbiiiii... -
Letio je karirani jastučić, letio, zaletio se u stablo lipe i pao u travu.
- Auuuh..... - trbuščić mu se uleknuo od udarca.
- Stvarno si tvrdo - rekao je jastučić stablu.
- Tvrda je tvoja glava - naljutilo se stablo, razdražljivo zbog nevremena.
- Nemam ja glavu - ljubazno je odgovorio karirani jastučić. - Imam samo dva mekana trbuščića. -
- Onda si čudan stvor - neljubazno je uzvratilo stablo. Posve natopljen kišom, jastučić se počeo micati i izokretati kako bi što više vode iscijedio iz sebe.
- Što to radiš, zašto se stalno migoljiš? - srdilo se stablo lipe.
- Možda imam sat aerobika - htio se našaliti jastučić kako bi udobrovoljio svog sugovornika, ali on se držao mrko.
- Pokušavam se riješiti vode, pun sam je! - nastavio je pomirljivo jastučić.
- Izgledaš glupo dok se tako valjaš - rugalo mu se stablo lipe, ali progutalo je svoj podrugljivi smijeh u novom naletu vjetra. Sjeverac mu je strgao jednu granu i stablo je zastenjalo. Crveni jastučić nije to stigao vidjeti, vjetar ga je ponovo podigao. Najprije ga je zakotrljao po travnjaku pa nosio, nosio.... i ovaj put bacio na malu lođu u prizemlju jedne zgrade.
- Ha.., čini se da mi je ipak suđeno biti na balkonima ili lođama. -
Kad je bolje pogledao oko sebe, vidio je da lođa koja pripada stanu u prizemlju nije lijepa kao balkon djevojčice Tare. Ne samo da nije imala bijeli stolić s dvije stolice i slatkim jastučićima, niti tegle s mirisnim cvijećem, ova lođa bila je puna nekakvih crnih vreća s otpadom, neuredna i prljava. Zatrpana. Kako mu je nedostajao njegov balkon!
- Bljak! Same bakterije! - zgadilo se jastučiću kad je vidio da je pao na betonski pod pun ptičjeg izmeta i ostataka grickalica.
- Lođa koja nikad nije upoznala metlu - mrmljao je.
Iznad njega, na ogradi lođe, sjedio je jedan golub i promatrao ga.
- Ovo je sigurno tvoje djelo - zgražao se lijepi, karirani jastučić. - Kako smiješ to raditi stanarima!? -
Golub, činilo se, ni najmanje nije bio posramljen, a nije bio ni raspoložen za razgovor. Šćućurio se kraj zida. Kad je jastučić nastavio mrmljati, s prezirom se okrenuo, podigao rep i ispustio nov, smrdljiv sadržaj na pod.
- Fuuuj! Opet to radiš! -
Iza stakla vrata koja su vodila na lođu pojavilo se lice neke namrštene djevojčice.
- Tko je to? - upitao je jastučić mrzovoljnog goluba. Golub je konačno odlučio progovoriti: - Dita, to je Dita. Razmaženo derište! Ima krasnu naviku razbacivati sve što joj dođe pod ruku - i igračke i slatkiše. Što se mene tiče, nije to loše, uvijek na lođi nađem nešto za gricnuti! -
- Po ovome izgleda da ste sretno našli jedno drugo! - pomislio je jastučić.
Stalno se meškoljio. Nastojao se maknuti da ne leži na izmetom i ostacima hrane uneređenom podu.
-Oooooo.... -
Jak sjeverac podigao ga je treći put i zavitlao. Pao je pred ulaz iste zgrade, uz nisko stepenište. Bio je na neki način sretan jer nije više ležao među izmetom i vrećama, ali, iako je pljusak prestao, osjećao se pokislo i iscrpljeno. S mjesta na koje je pao spazio je kako kraj stepenica sjedi veliki, zeleni žabac od pliša.
- Dobra večer! - lagano drščući od hladnoće istisnuo je karirani jastučić. - I ti si doletio s vjetrom? - pitao je žapca.
- A, ne - prijazno je odgovorio žabac. - Nažalost, mene je bacila iz lođe djevojčica Dita iz prizemlja ove zgrade. Valjda sam joj dosadio. Dobila je za rođendan mnogo novih igračaka i nisam joj više bio zanimljiv. Volio bih da me nekom poklonila kad me već nije htjela. Ovako..., - tužno je uzdahnuo plišani žabac - ...ovako sjedim već dva dana. Usamljen sam... I šljunak me nažuljao, vidi! Sva me stražnjica boli od kamenčića! -
- Svakako je bolje nego da si završio u smeću! - tješio ga je jastučić.
- Zašto bih završio u smeću? Nisam ni otrcan ni oštećen, a mislim ni ružan! - nasmiješio se žabac.
Jastučiću je bilo žao žapca.
- Slušaj, znam da sam mokar, ali ako se uspijemo obojica malo pomaknuti, mogao bi sjesti na mene pa te ne bi više žuljali kamenčići! -
- Onda će žuljati tebe! -
- Ne brini ti za mene. Mene žuljaju samo podrugljiv smijeh i ružne navike - smijao se jastučić. Opet se počeo uvijati i valjati, sve dok nije uspio doći bliže žapcu.
- Eto, bit će nam tako zgodnije. Kad je već slučaj htio da odem sa svog lijepog balkona, bar sam našao prijatelja u nevolji. -
Sad je žabac udobno sjedio na jastučiću. Počeo se zanimati za to kako je i gdje karirani jastučić živio. Vjetar ih je konačno ostavio na miru. Mogli su brbljati dugo u noć.
...
Ako ovih dana prođete pored one zgrade, možda još nađete zelenog plišanog žapca kako sjedi na kariranom jastučiću. Molim vas, nemojte ih razdvajati. Vole razgovarati jedan s drugim, postali su dobri prijatelji. Ako i ne trebaju vama, ponesite ih onom tko ih treba. Nisu ni otrcani ni oštećeni ni ružni. Naprotiv! Osigurajte im samo dobru, mirišljavu kupku. I balkon, ako može. Bez ptičje kakice! Da, i treba se sjetiti skloniti ih s balkona kad dolazi sjeverac!
Još nešto: ako poznajete djevojčicu Taru, možete joj javiti da je njezin karirani jastučić u dobrom društvu. Ona bi to voljela znati. Da se više ne pita gdje je završio nakon naglog izlijetanja s balkona. Da ga više ne traži. Hvala vam unaprijed!
(Zagreb, 29.05.2019.)
četvrtak, 30. svibnja 2019.
subota, 25. svibnja 2019.
KUĆICA ZA GROFA
Stari gospodin Štiglec je živio u Filipovom susjedstvu. Iako su ih dijelile šezdeset dvije godine života, spajala ih je u lijepo druženje ljubav prema izradi predmeta od drva. Često je Filip nakon škole znao navratiti do male radionice u dvorištu kuće gospodina Štigleca i promatrati ga kako radi. Ponekad je znao i pomoći. Susjed Štiglec imao je zlatne ruke. Iz njih su znali izaći prekrasni mali drveni dvorci, škrinjice, kuće za lutke, brodovi, čak i glazbene kutijice. Najčešće je izrađivao vrtne kućice za ptice. Njima je podebljavao svoju mršavu mirovinu. Nerijetko se znalo dogoditi da netko pozvoni na njegova vrata s namjerom da kupi jednu od tih zgodnih kućica, a bilo ih je svih boja i oblika.
- Kako to da najviše izrađujete kućice za ptice? - zanimalo je Filipa.
- Ne znam. Jednostavno to volim. Dobro je imati kućicu za ptice - nasmiješio se susjed. - Valjda tako mora biti. Gle, pa i prezime mi je takvo! Znaš li da je "štiglec" zapravo vrsta ptice? Smiješno! -
Smiješno je bilo još nešto u vezi s prezimenom gospodina Štigleca. Prije odlaska u mirovinu radio je u malom građevinskom poduzeću kao voditelj jednog gradilišta. Radnici su mu stalno dolazili s pitanjima kako i što raditi. Jednom je jedan od njih trebao gospodina Štigleca u trenutku kad je Štiglec odlazio s gradilišta. Htio ga je zaustaviti. Povikao je: - Gospodine, gospodine... - ali nije se mogao sjetiti prezimena. Gospodin Štiglec se, naravno, nije okrenuo. Radnik je ponovo viknuo: - Stanite, gospodine.... Sova! - Gospodin Štiglec se konačno okrenuo, ali samo zbog onog "stanite!" i shvatio da radnik zove upravo njega.
- Ja sam Štiglec - nasmijao se dobroćudno, a nasmijao se i onaj čovjek: - Znao sam da ste neka ptica, ali nisam se mogao sjetiti koja! -
Sredinom proljeća susjed Štiglec izradio je kućice u nizu s dva ulaza. Spremao se obojiti ih u žuto. Naišao je Filip.
- Kako su divne! Vi stvarno volite ptice! - oduševio se dječak.
- Zapravo me ljute - srdito je rekao inače uvijek ljubazan gospodin Štiglec. - Naprave mi zlo u vrtu, štetočine jedne!-
- Za koga će onda biti te kućice? -
- Za koga, za koga..., opet za njegovu milost Grofa, zna se! -
Nekoliko vrapčića sjedilo je na obližnjoj živici.
- Koji je od njih Grof? - htio je znati Filip.
- Svi su oni grofovi!- mrštio se susjed Štiglec. - Ja posadim salatu, oni se pogoste. Koje god sjeme da bacim, njima je gozba! Grofovi, kažem ti. Uzimaju što god požele. -
To je proljeće bilo hladno i kišovito. Danima je nemilice šibao sjeverac. Gospodin Štiglec je rano ujutro na prilazu kući našao srušeno gnijezdo s uginulim, tek izleglim ptićima. S njima u gnijezdu uginula je i mama sjenica. Lijepa, plavog perja na leđima, repu i vrhu glave, žutog na trbuhu. Filip je upravo prolazio kraj dvorišta susjeda Štigleca, na putu u školu.
- Nisam ni znao da je sjenica napravila gnijezdo na mom stablu - promrmljao je tužno susjed. - Toliko sam kućica izradio, a nisam stigao jednu i na ovo drvo. Zakasnio sam. Možda bi se u mojoj kućici spasile. Ah, taj vjetar... -
Obojica su u isti čas ugledali malu ptičicu plavo-žutog perja i bijele glave s crnim prstenom oko očiju kako unezvjereno slijeće s grane stabla na tlo, ponovo se penje gore..., kao da nešto traži.
- Mora da je to tata malih sjenica - rastužio se i Filip. - Pita se kamo mu je nestalo gnijezdo s obitelji. -
Cijeli taj dan je susjed Štiglec bio neraspoložen. Kad je Filip predvečer došao do njega, susjed je baš razgledavao komad deblje, drvene ploče.
- Napravit ću dom nekoj novoj obitelji sjenica u svom dvorištu. Ili kojem Grofu. -
- Zar vas ptice više ne ljute, gospodine Štiglec? -
- A što ću s njima, kaubojima! - Kuckao je prstom po ploči. - Vidi, ovo je dobro drvo, tvrdo, otporno. Čim je napravim, postavit ću kućicu visoko na stablu, s ulazom prema jugu da je zaštitim od hladnog vjetra. -
Kao da je dužan neko objašnjenje, ozbiljno je rekao: - Znaš, sjenice su posebno druželjubive i korisne. Uništavaju mušice. Spašavaju mi vrt od ličinki i kukaca. I pametne su. Čuo sam da znaju otvoriti boce s mlijekom koje se dostavljaju do vrata kuća. Tamo daleko....., u Engleskoj. -
Do kraja tjedna kućica je bila gotova. Filip nikad nije vidio ljepšu, a nagledao se lijepih u radionici
gospodina Štigleca. Jednostavna, bijela, ali posebna. Kao što je i rekao, susjed ju je postavio visoko na stablu. Dobro ju je pričvrstio. Dva vrapčića pratila su iz blizine, bez straha sve što je radio.
- Što je, nesreće jedne? Već mjerkate, ha? Eto vam, kad zima dođe, neki od vas, grofova, imat će se gdje skloniti. Ili tata malih sjenica. -
Kad je sišao s ljestvi na koje se popeo, pogledao ih je još jednom i srdito mahnuo u njihovom pravcu.
- Grofovi, ništa nego grofovi, to ste vi! -
Mršti se gospodin Štiglec na njih, ali i dalje radi lijepe kućice za sve grofove iz svojeg, Filipovog i susjednih dvorišta.
(Zagreb, 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
- štiglec - vrsta ptice, štiglić, češljugar
- Kako to da najviše izrađujete kućice za ptice? - zanimalo je Filipa.
- Ne znam. Jednostavno to volim. Dobro je imati kućicu za ptice - nasmiješio se susjed. - Valjda tako mora biti. Gle, pa i prezime mi je takvo! Znaš li da je "štiglec" zapravo vrsta ptice? Smiješno! -
Smiješno je bilo još nešto u vezi s prezimenom gospodina Štigleca. Prije odlaska u mirovinu radio je u malom građevinskom poduzeću kao voditelj jednog gradilišta. Radnici su mu stalno dolazili s pitanjima kako i što raditi. Jednom je jedan od njih trebao gospodina Štigleca u trenutku kad je Štiglec odlazio s gradilišta. Htio ga je zaustaviti. Povikao je: - Gospodine, gospodine... - ali nije se mogao sjetiti prezimena. Gospodin Štiglec se, naravno, nije okrenuo. Radnik je ponovo viknuo: - Stanite, gospodine.... Sova! - Gospodin Štiglec se konačno okrenuo, ali samo zbog onog "stanite!" i shvatio da radnik zove upravo njega.
- Ja sam Štiglec - nasmijao se dobroćudno, a nasmijao se i onaj čovjek: - Znao sam da ste neka ptica, ali nisam se mogao sjetiti koja! -
Sredinom proljeća susjed Štiglec izradio je kućice u nizu s dva ulaza. Spremao se obojiti ih u žuto. Naišao je Filip.
- Kako su divne! Vi stvarno volite ptice! - oduševio se dječak.
- Zapravo me ljute - srdito je rekao inače uvijek ljubazan gospodin Štiglec. - Naprave mi zlo u vrtu, štetočine jedne!-
- Za koga će onda biti te kućice? -
- Za koga, za koga..., opet za njegovu milost Grofa, zna se! -
Nekoliko vrapčića sjedilo je na obližnjoj živici.
- Koji je od njih Grof? - htio je znati Filip.
- Svi su oni grofovi!- mrštio se susjed Štiglec. - Ja posadim salatu, oni se pogoste. Koje god sjeme da bacim, njima je gozba! Grofovi, kažem ti. Uzimaju što god požele. -
To je proljeće bilo hladno i kišovito. Danima je nemilice šibao sjeverac. Gospodin Štiglec je rano ujutro na prilazu kući našao srušeno gnijezdo s uginulim, tek izleglim ptićima. S njima u gnijezdu uginula je i mama sjenica. Lijepa, plavog perja na leđima, repu i vrhu glave, žutog na trbuhu. Filip je upravo prolazio kraj dvorišta susjeda Štigleca, na putu u školu.
- Nisam ni znao da je sjenica napravila gnijezdo na mom stablu - promrmljao je tužno susjed. - Toliko sam kućica izradio, a nisam stigao jednu i na ovo drvo. Zakasnio sam. Možda bi se u mojoj kućici spasile. Ah, taj vjetar... -
Obojica su u isti čas ugledali malu ptičicu plavo-žutog perja i bijele glave s crnim prstenom oko očiju kako unezvjereno slijeće s grane stabla na tlo, ponovo se penje gore..., kao da nešto traži.
- Mora da je to tata malih sjenica - rastužio se i Filip. - Pita se kamo mu je nestalo gnijezdo s obitelji. -
Cijeli taj dan je susjed Štiglec bio neraspoložen. Kad je Filip predvečer došao do njega, susjed je baš razgledavao komad deblje, drvene ploče.
- Napravit ću dom nekoj novoj obitelji sjenica u svom dvorištu. Ili kojem Grofu. -
- Zar vas ptice više ne ljute, gospodine Štiglec? -
- A što ću s njima, kaubojima! - Kuckao je prstom po ploči. - Vidi, ovo je dobro drvo, tvrdo, otporno. Čim je napravim, postavit ću kućicu visoko na stablu, s ulazom prema jugu da je zaštitim od hladnog vjetra. -
Kao da je dužan neko objašnjenje, ozbiljno je rekao: - Znaš, sjenice su posebno druželjubive i korisne. Uništavaju mušice. Spašavaju mi vrt od ličinki i kukaca. I pametne su. Čuo sam da znaju otvoriti boce s mlijekom koje se dostavljaju do vrata kuća. Tamo daleko....., u Engleskoj. -
Do kraja tjedna kućica je bila gotova. Filip nikad nije vidio ljepšu, a nagledao se lijepih u radionici
gospodina Štigleca. Jednostavna, bijela, ali posebna. Kao što je i rekao, susjed ju je postavio visoko na stablu. Dobro ju je pričvrstio. Dva vrapčića pratila su iz blizine, bez straha sve što je radio.
- Što je, nesreće jedne? Već mjerkate, ha? Eto vam, kad zima dođe, neki od vas, grofova, imat će se gdje skloniti. Ili tata malih sjenica. -
Kad je sišao s ljestvi na koje se popeo, pogledao ih je još jednom i srdito mahnuo u njihovom pravcu.
- Grofovi, ništa nego grofovi, to ste vi! -
Mršti se gospodin Štiglec na njih, ali i dalje radi lijepe kućice za sve grofove iz svojeg, Filipovog i susjednih dvorišta.
(Zagreb, 2019.)
Riječ koju možda niste znali:
- štiglec - vrsta ptice, štiglić, češljugar
srijeda, 15. svibnja 2019.
DJEVOJČICA KOJA JE VOLJELA VESELE KIŠOBRANE
Dea je u Mateov razred došla početkom protekle školske godine. Njezini su doselili iz nekog malog mjesta u središnjoj Hrvatskoj. Isprva mu je Dea izgledala nekako povučena, ali Mateo je vrlo brzo otkrio da je društvena i zanimljiva. Što god da su u školi dobili zadatak napraviti, ona je to napravila ako ne najbolje, onda bar drugačije. Iz likovnog je bila odlična. Voljela je boje. Nosila je živahne majice ludih uzoraka i natpisa.
- Kad je siv, ružan, kišovit dan (jesi li to primijetio?), ljudi rijetko oblače bijelo ili odjeću svijetlih boja. Sigurno zato da se ne vidi ako se zaprljaju. Ali crno, ako je prljavo, prljavo je i kad se ne vidi, zar ne? Baš kad je tmuran dan odijevam se u vesele boje. Bolje se osjećam, dan osjećam boljim. -
Skupljala je šarene trake za kosu, skupljala je neobične maske za mobitel, a najviše se ponosila zbirkom svojih kišobrana. Svi odreda bili su vedri, posebni: žuti, crveni, fluorescentno zeleni, narančasti, bijeli, ružičasti. Jedan sa srcima, jedan s likom zeca, jedan karirani, jedan cvjetni, jedan zvjezdasti. Jedan sa žirafom. Jedan s lopočima.
Znajući koliko voli vesele kišobrane, Mateo joj je za rođendan od svoje ušteđevine kupio azurno-plavi sa smajlićima. On je bio sretan kad ga je pronašao, a ona oduševljena kad ga je dobila.
- Volim sve koje imam, ali ovaj je prva liga! - grlila je Dea Matea. - Hvala ti, hvala ti, divan je! -
Jednog ponedjeljka u travnju Dea nije došla na nastavu. Učiteljica je rekla da je Dea bolesna i da je neko vrijeme neće biti jer je u bolnici. Kad su Mateu konačno dozvolili da je posjeti, mama ga je u hodniku bolnice upozorila na to kako se Dea zbog bolesti malo promijenila. I stvarno, Dea kao da se sva izgubila u krevetu, imala je kapu na glavi jer je zbog terapije izgubila kosu (objasnila je mama), ali kad je s njim pričala, bila je to ona ista Dea koju je poznavao. Šalila se i zadirkivala ga. Posjetio ju je još nekoliko puta. Kad je posljednji put odlazio od nje, rekla mu je:
- Imam nešto za tebe! - I izvukla iz bolničkog ormarića azurno-plavi kišobran sa smajlićima.
- Uzmi moj kišobran, želim da ga ti nosiš. -
- Ali ..., to nema smisla...., ja sam ga darovao tebi! -
- Znam..., njega sam i najviše voljela. Gle... - sjela je na krevet. - Ja sam bila prava skupljačica, ali morala sam jednom prestati skupljati stvari. Vidi, ne mogu ih nositi sa sobom u bolnicu, a kakve svrhe ima da stvari koje su me veselile samo stoje u mojoj sobi. Više sam tu nego tamo. Nosi ga za mene. Ja odsad skupljam samo ono što mogu nositi sa sobom - vesele trenutke. A takav ću jedan dobiti ako ti uzmeš ovaj kišobran - nasmijala se. - Sad ga ja poklanjam tebi. -
Mateu je nekakva knedla zastala u grlu, bojao se bilo što reći i šutke je uzeo kišobran koji mu je gurnula u ruku. Zašto mu je morala dati taj kišobran?
Dea se nikad više nije vratila u svoju klupu.
Bila je srijeda kad je učiteljica ušla u učionicu i tužnim glasom rekla kako je Dea otišla na bolje mjesto gdje je ništa ne boli. Cijeli razred prisustvovao je njezinom ispraćaju. Počela je padati kiša kad je duga kolona ljudi krenula iza kola punih cvijeća. Svi su nosili nekakve crne, sive, smeđe ili tamnoplave kišobrane. Najviše crne. Mateo je pomislio: - Nitko nema kišobran kakav bi Dea voljela. Sretan. Veseo. Nitko, osim mene. - Suze su mu nezaustavljivo krenule niz obraze.
Sve je bilo tmurno. Imala je Dea pravo. Crveni ili žuti kišobrani oživjeli bi dan. Kao, recimo, azurno-plavi kišobran sa smajlićima. Neki su mu se dečki rugali da nosi ženski kišobran. Neka se samo rugaju, oni nemaju pojma.On će ga nositi uvijek, za Deu.
A njima neka je svo sivilo tog i ostalih kišnih dana!
(Zagreb, 2017.)
- Kad je siv, ružan, kišovit dan (jesi li to primijetio?), ljudi rijetko oblače bijelo ili odjeću svijetlih boja. Sigurno zato da se ne vidi ako se zaprljaju. Ali crno, ako je prljavo, prljavo je i kad se ne vidi, zar ne? Baš kad je tmuran dan odijevam se u vesele boje. Bolje se osjećam, dan osjećam boljim. -
Skupljala je šarene trake za kosu, skupljala je neobične maske za mobitel, a najviše se ponosila zbirkom svojih kišobrana. Svi odreda bili su vedri, posebni: žuti, crveni, fluorescentno zeleni, narančasti, bijeli, ružičasti. Jedan sa srcima, jedan s likom zeca, jedan karirani, jedan cvjetni, jedan zvjezdasti. Jedan sa žirafom. Jedan s lopočima.
Znajući koliko voli vesele kišobrane, Mateo joj je za rođendan od svoje ušteđevine kupio azurno-plavi sa smajlićima. On je bio sretan kad ga je pronašao, a ona oduševljena kad ga je dobila.
- Volim sve koje imam, ali ovaj je prva liga! - grlila je Dea Matea. - Hvala ti, hvala ti, divan je! -
Jednog ponedjeljka u travnju Dea nije došla na nastavu. Učiteljica je rekla da je Dea bolesna i da je neko vrijeme neće biti jer je u bolnici. Kad su Mateu konačno dozvolili da je posjeti, mama ga je u hodniku bolnice upozorila na to kako se Dea zbog bolesti malo promijenila. I stvarno, Dea kao da se sva izgubila u krevetu, imala je kapu na glavi jer je zbog terapije izgubila kosu (objasnila je mama), ali kad je s njim pričala, bila je to ona ista Dea koju je poznavao. Šalila se i zadirkivala ga. Posjetio ju je još nekoliko puta. Kad je posljednji put odlazio od nje, rekla mu je:
- Imam nešto za tebe! - I izvukla iz bolničkog ormarića azurno-plavi kišobran sa smajlićima.
- Uzmi moj kišobran, želim da ga ti nosiš. -
- Ali ..., to nema smisla...., ja sam ga darovao tebi! -
- Znam..., njega sam i najviše voljela. Gle... - sjela je na krevet. - Ja sam bila prava skupljačica, ali morala sam jednom prestati skupljati stvari. Vidi, ne mogu ih nositi sa sobom u bolnicu, a kakve svrhe ima da stvari koje su me veselile samo stoje u mojoj sobi. Više sam tu nego tamo. Nosi ga za mene. Ja odsad skupljam samo ono što mogu nositi sa sobom - vesele trenutke. A takav ću jedan dobiti ako ti uzmeš ovaj kišobran - nasmijala se. - Sad ga ja poklanjam tebi. -
Mateu je nekakva knedla zastala u grlu, bojao se bilo što reći i šutke je uzeo kišobran koji mu je gurnula u ruku. Zašto mu je morala dati taj kišobran?
Dea se nikad više nije vratila u svoju klupu.
Bila je srijeda kad je učiteljica ušla u učionicu i tužnim glasom rekla kako je Dea otišla na bolje mjesto gdje je ništa ne boli. Cijeli razred prisustvovao je njezinom ispraćaju. Počela je padati kiša kad je duga kolona ljudi krenula iza kola punih cvijeća. Svi su nosili nekakve crne, sive, smeđe ili tamnoplave kišobrane. Najviše crne. Mateo je pomislio: - Nitko nema kišobran kakav bi Dea voljela. Sretan. Veseo. Nitko, osim mene. - Suze su mu nezaustavljivo krenule niz obraze.
Sve je bilo tmurno. Imala je Dea pravo. Crveni ili žuti kišobrani oživjeli bi dan. Kao, recimo, azurno-plavi kišobran sa smajlićima. Neki su mu se dečki rugali da nosi ženski kišobran. Neka se samo rugaju, oni nemaju pojma.On će ga nositi uvijek, za Deu.
A njima neka je svo sivilo tog i ostalih kišnih dana!
(Zagreb, 2017.)
petak, 3. svibnja 2019.
NAPUTAK GOSPODINU POŠTARU
Naumila lastavica
na sandučić za poštu sjesti,
dočekati gospodina poštara
jednom važnom obavijesti.
Otkad ovdje imam gnijezdo
zlo i brige redom kosim,
ovoj kući samo sreću
i zaštitu donosim. *
Dajem naputak i vama:
tamo gdje se lasta smjesti
preporučujem ne donositi
tužne i ružne vijesti.
(Zagreb, svibanj 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- obavijest - pismeno ili usmeno priopćen podatak ili novost
- naputak - pouka, smjernica, instrukcija
* Po mnogim narodnim predajama lastavice kući u kojoj sviju gnijezdo donose zaštitu i sreću
na sandučić za poštu sjesti,
dočekati gospodina poštara
jednom važnom obavijesti.
Otkad ovdje imam gnijezdo
zlo i brige redom kosim,
ovoj kući samo sreću
i zaštitu donosim. *
Dajem naputak i vama:
tamo gdje se lasta smjesti
preporučujem ne donositi
tužne i ružne vijesti.
(Zagreb, svibanj 2019.)
Riječi koje možda niste znali:
- obavijest - pismeno ili usmeno priopćen podatak ili novost
- naputak - pouka, smjernica, instrukcija
* Po mnogim narodnim predajama lastavice kući u kojoj sviju gnijezdo donose zaštitu i sreću
Pretplati se na:
Postovi (Atom)