U tvornici Djedice Božićnjaka
patuljci su žurno radili,
u pauzi izrade igračaka
toplom mentom su se sladili.
Još dan - i polaska vrijeme je.
Pregled sanjki i svega u vrećama.
Baka Mraz Djeda opominje:
- Pazi! Kaput i provjera čizama! -
- Uh, tako mi vožnje bijesne! -
Djed stane gromove brojiti...
- Pa čizme su mi pretijesne!
Tko će stić' nove iskrojiti?! -
- Tako mi bijeloga brka,
što ću sad dječici javiti? -
Nastane metež i strka;
što bi se moglo napraviti?!
Tko će dat' savjet koristan,
je l' netko nešto saznao,
da Božić ne postane upitan
jer Djedov se put otkazao?!
- Nisu bit Božića pokloni -
stane Djed mudro kazivati
- Al' glavica puni su prozori
i kako ne ih darivati?! -
Krenu patuljci svi vijećati.
Nezgodu tko će ispraviti?
Sad' se Družića stanu prisjećati:
on bi mogao nove napraviti!
Majstor je vještina čarobnih,
ako postoji tko - on to može,
patuljak star' ruku još okretnih
počne šivati nove od kože.
Al' noć je možda prekratka
za tako veliki posao,
a za umorno tijelo preduga -
na pod mu čekić ispao!
- Tristo mu borovih češera! -
prene se Družić iz drijemanja.
- Uspavala dobra me večera,
na šivanje bez oklijevanja! -
I srkne kavu iz lončića
što ga je fino osvježilo,
rad sav obuzme patuljčića
dok vani je tiho sniježilo.
Sedma ura rješenje je donijela -
bile su konačno gotove.
Sretna vijest se tvornicom prenijela,
mogli su spremati sobove.
Djed navlači novu obuću:
čizme pristaju kao salivene!
Već sobovi nemirno skakuću
uz saonice krznom prekrivene.
Gledaj: stoje patuljci umorni
pod zvijezdama svečane noći,
put je dalek, al' svi su radosni -
na vrijeme će Djedica doći!
Tada trzne se Djed kratkog daha:
- Sasvim sam s pameti smetnuo!
Ali... vrećicu čarobnog praha
jesam li opet negdje zametnuo?! -
- Bez brige, Djedice! - Družić će.
- U staru čizmu je upao!
Tu je prah badnje čarolije,
već zapregu njim sam "okupao"!-
Čarolija praha je trenutna -
saonice ludo poletjele,
cesta neba u hipu prijeđena,
već do prvih su krovova sletjele.
Ujutro, dok još u pidžamama
djeca darove pregledavaju
s bakama, tatama, mamama...
- patuljčići umorni spavaju.
(Zagreb, 2014.)*
* - Pjesma "Kako je Družić spasio Božić" nastala je otprilike kad i moja priča sličnog naslova "Kako je Vražić skoro upropastio Božić", objavljena u prosincu davne 1994. g. u listu za učenike mlađih razreda PRVI IZBOR. Pjesma je dugo stajala nedovršena i eto - napokon je tu - kao varijacija iste teme: Djed Mraz skoro spriječen da dođe k djeci za Božić.
utorak, 29. srpnja 2014.
ponedjeljak, 28. srpnja 2014.
BEDASTA PRIČA
U petak smo dobili za domaću zadaću napisati izmišljeni sastavak - priču o dva snjegovića. Boljelo me grlo i stisnula me temperatura pa sam pisanje ostavio za kasnije. Danas sam napisao: " Sastala se dva snjegovića na snježnom seoskom putu. Pita jedan drugoga:..." (Ovako obično počinju vicevi, ali ovo nije vic, časna riječ. Rekao bih - časna pionirska jer je moja baka rekla da su tako govorili u njezino vrijeme, ali više pionira nema pa ni zakletva ne bi vrijedila; onda, morat ćete mi vjerovati na riječ! Samo časnu. Da se vratimo na snjegoviće.)... "Pita jedan drugoga:
- Što ti je to na glavi? -
- Beretka - veli onaj s beretkom.
- Smiješno pokrivalo za glavu! Snjegovići moraju nositi klasiku - lonac, na primjer. Zna se što nose snjegovići - kaže onaj što ima lonac na glavi.
- Beretka je šik - odreže snjegović s beretkom.
- Šik, plik, mik, cik - podrugne se snjegović s loncem, ali se uozbilji.
- I ja se mogu modirati. - Ode i nabavi si cilindar. Sav se naduo od snijega i vlastite veličine noseći na slamom pokrivenoj glavi visoki, crni cilindar.
- Sad sam pravi gospodin - reče važno Beretki.
- Ne čini te cilindar gospodinom - vrati mu Beretka, ali i sam je htio biti važan pa ode i zamijeni beretku kaubojskim šeširom. Mislio je da će tako izgledati super važno. Nije izgledao super važno. Onaj s cilindrom mu se toliko smijao da je rastresao snijeg s glave pa je morao prestati da se još više ne smanji. Cilindar mu više nije pristajao. Opet je otišao i vratio se noseći kacigu s vizirom. Ništa drugo nije našao. Ispod metalnog pokrivala s rupicama na viziru jedva da su mu se vidjele oči. Pardon - dva komada ugljena.
- Uhuhuuuu, huhuuuu, hihi, hiiii....., bez... hehe..., veze.... hihihiiiii - tresao se snježni lik ispod kaubojskog šešira i od smijeha nije uspio reći više ništa. Zaboljela ga je srednja snježna kugla od pretjeranog smijanja ( naime, snjegovići nemaju trbuh, imaju samo kugle od snijega). Kad se konačno prestao smijati samo je odmahnuo grančicom umjesto ruke i otišao jer mu je dodijalo ovo nadmetanje.
Onaj ispod vizira užasno se znojio, hoću reći - topio. Slamke su mu pale sa snježne polu-glave na tlo. Pobrao je malo snijega s puta i skrpao svoju snježnu glavu pa odjurio zamijeniti kacigu s vizirom nečim boljim. Doduše, više nije bilo nikoga da se s njim nadmeće, ali tako je kad si tvrdoglav. Tražio je nešto veće i upečatljivije, ali jedino što ga je moglo zadovoljiti bio je ogroman bubanj odbačene perilice rublja. Jedva ga je stavio na glavu. Bio je toliko težak da je urušio cijelog snješka i od njega je na putu ostalo samo nekoliko komada ugljena i hrpica snijega.
Djeca su se okupila, napravila novog snjegovića s loncem na glavi i igrala se oko njega. Njemu nije smetao lonac, mirno je stajao na mjestu i ugljenim očima pratio malene oko sebe. Srećom, nisu ga zanimale kape i šeširi. "
Eto, to sam napisao.
Dosta bedasta priča, ali ništa mi pametno ne izlazi iz glave dok gledam kroz prozor. Još uvijek imam temperaturu i ne puštaju me van. Tamo, na kraju livade, moji prijatelji iz susjedstva su napravili veliki ledeni brijeg i spuštaju se niz njega na drvenoj paleti i vrećama za smeće. Izgleda zabavno. Ludim od dosade, zato valjda u glavi i imam bedastu priču. A možda i zbog vrućice, ne?!
(Zagreb, siječanj 2014.)
- Što ti je to na glavi? -
- Beretka - veli onaj s beretkom.
- Smiješno pokrivalo za glavu! Snjegovići moraju nositi klasiku - lonac, na primjer. Zna se što nose snjegovići - kaže onaj što ima lonac na glavi.
- Beretka je šik - odreže snjegović s beretkom.
- Šik, plik, mik, cik - podrugne se snjegović s loncem, ali se uozbilji.
- I ja se mogu modirati. - Ode i nabavi si cilindar. Sav se naduo od snijega i vlastite veličine noseći na slamom pokrivenoj glavi visoki, crni cilindar.
- Sad sam pravi gospodin - reče važno Beretki.
- Ne čini te cilindar gospodinom - vrati mu Beretka, ali i sam je htio biti važan pa ode i zamijeni beretku kaubojskim šeširom. Mislio je da će tako izgledati super važno. Nije izgledao super važno. Onaj s cilindrom mu se toliko smijao da je rastresao snijeg s glave pa je morao prestati da se još više ne smanji. Cilindar mu više nije pristajao. Opet je otišao i vratio se noseći kacigu s vizirom. Ništa drugo nije našao. Ispod metalnog pokrivala s rupicama na viziru jedva da su mu se vidjele oči. Pardon - dva komada ugljena.
- Uhuhuuuu, huhuuuu, hihi, hiiii....., bez... hehe..., veze.... hihihiiiii - tresao se snježni lik ispod kaubojskog šešira i od smijeha nije uspio reći više ništa. Zaboljela ga je srednja snježna kugla od pretjeranog smijanja ( naime, snjegovići nemaju trbuh, imaju samo kugle od snijega). Kad se konačno prestao smijati samo je odmahnuo grančicom umjesto ruke i otišao jer mu je dodijalo ovo nadmetanje.
Onaj ispod vizira užasno se znojio, hoću reći - topio. Slamke su mu pale sa snježne polu-glave na tlo. Pobrao je malo snijega s puta i skrpao svoju snježnu glavu pa odjurio zamijeniti kacigu s vizirom nečim boljim. Doduše, više nije bilo nikoga da se s njim nadmeće, ali tako je kad si tvrdoglav. Tražio je nešto veće i upečatljivije, ali jedino što ga je moglo zadovoljiti bio je ogroman bubanj odbačene perilice rublja. Jedva ga je stavio na glavu. Bio je toliko težak da je urušio cijelog snješka i od njega je na putu ostalo samo nekoliko komada ugljena i hrpica snijega.
Djeca su se okupila, napravila novog snjegovića s loncem na glavi i igrala se oko njega. Njemu nije smetao lonac, mirno je stajao na mjestu i ugljenim očima pratio malene oko sebe. Srećom, nisu ga zanimale kape i šeširi. "
Eto, to sam napisao.
Dosta bedasta priča, ali ništa mi pametno ne izlazi iz glave dok gledam kroz prozor. Još uvijek imam temperaturu i ne puštaju me van. Tamo, na kraju livade, moji prijatelji iz susjedstva su napravili veliki ledeni brijeg i spuštaju se niz njega na drvenoj paleti i vrećama za smeće. Izgleda zabavno. Ludim od dosade, zato valjda u glavi i imam bedastu priču. A možda i zbog vrućice, ne?!
(Zagreb, siječanj 2014.)
petak, 25. srpnja 2014.
PUTOVANJE VAŽNIJE OD ODREDIŠTA
Vito je možda uobičajeno ime, ali dječak koji ga nosi svakako nije običan dječak. Ili recimo to ovako: ako je Vito sasvim običan sedmogodišnjak, stvari koje zna napraviti ne čine se sasvim uobičajenima. Bar ne njegovima u kući. Dok drugi dječaci skupljaju autiće, motore ili sličice nogometaša i uživaju u onoj okrugloj, kožnatoj stvari po travnjacima, Vito skuplja - puževe. Strasno. Svaku večer. Strpljivo čeka vrijeme kad puževi počnu izlaziti iz svojih vlažnih skrovišta pa pužu po stazicama i preko kamenja, ravno prema cvjetnjaku i povrtnjaku. Vito ih spremno prati naoružan malim plastičnim vrtnim kolicima i lopaticom. Skupi pune tačkice i doveze do djeda.
- Seli ih, djede, iz našeg dvorišta. Jedu bakine kadifice i dalije. I tvoje glavice kelja.-
Drugima se puževi gade, a Vito ih skuplja. O tome vam ja pričam.
Nariše Vito sunce i čovjeka ispod njega podignutih ruku. Na licu čovjeka doda Vito bojicom zaokružena usta kao da čovjek nešto govori.
- Što si to naslikao? - pita mama.
- Pozdrav suncu - mirno će Vito, a mama se iznenadi.- Zašto misliš da sunce treba pozdravljati? - zanima je.
- Zato jer je to pristojno. Svako jutro sunce pozdravlja nas, a mi mu ne uzvraćamo. Mislim... idemo, idemo, kamo već idemo i ne razmišljamo što nas to grije. Nije fer, pa sam ja suncu nacrtao pozdrav i dodao boje, vidiš tu. Znaš, sunce voli boje. -
Tako razmišlja Vito. Zna se on zabuljiti u jednu jedinu točku i proučavati nešto dva sata ako treba. Pronađe Vito kraj puteljka u dvorištu desetak rupica izbušenih u zemlji, sasvim malih, a iz tih rupica svaki čas izleti ili u njih uleti neki kukac nalik velikom mravu, ali s krilima. Legne Vito potrbuške u travu kraj puteljka i počne pažljivo promatrati kukce.
- Doručaaak! - zove mama, a Vito će iz trave: - Oprosti, mama, sad ne mogu.-
- Nastavit ćeš nakon jela - kaže mama jer zna da je Vito sad ozbiljno usredotočen na svoj posao, ali zna i da Vito mora jesti.
- Molim te, mama, oni su sad ušli i ja se ne smijem maknuti. -
Njegova mama je posebna mama. Poznaje ona Vitu bolje od ikoga, zato mu dodaje vlažne maramice da obriše ruke i donosi mu sendvič u travu. Jasno, ne doslovce u travu, stavlja mu u ruku. Malo koja mama bi to napravila, ali Vitova mama to radi.
- Bolje da pojede ikako nego nikako - kaže jer zna ona: kad je Vito sav u nečemu on to ne prekida ni pod koju cijenu.
- Volim mušmule! - izjavi mali neočekivano jednog dana, nakon što je u voćnjaku otkrio stablo mušmule.
- Kako, pa još nisu jestive. Zar si ih probao? - pita mama.
- Ne, ali hoću. -
- Kako znaš da ćeš ih voljeti? -
- Tako, znam. Zato što su čudne, zato što su dobre za jelo tek onda kad izgledaju trule... to je baš zabavno. I zabavno je otkrivati nove okuse. -
Vito je u djedovoj drvarnici pronašao staru kutiju za alat. Trošnu, drvenu. Na njoj je u dobrom stanju bila samo neka dražesna mala naljepnica koju je tko zna tko ovdje nalijepio. Dječaci rado zaviruju u stare kutije, pogotovo u kutije s alatima. Tu Vito nije bio iznimka. Ali - da, ima jedno "ali" ... kutija je imala metalnu kopču vremenom posve zahrđalu koja se nije dala podići. Vito ju je pažljivo razgledao i potom uzeo krpicu. Temeljito je očistio kopču i namazao je uljem kako to radi djed, ali ona se tvrdoglavo nije dala iz ležišta. Naišao je susjedov Marko, uvijek namrgođen i spreman na svađu.
- Udari to čekićem i stvar gotova! - rekao je Vitu, ali se ovome savjet nije dopao.
- Ne volim uništavati stvari nego ih popravljati. - Marko mu je oteo kutiju iz ruke i divljački je protresao. - E, jesi lud. Ne čini mi se da unutra nečega ima.-
- Nema veze. Želim se uvjeriti u to. Osim toga, barem ću urediti ovu kopču. -
- Baš si bezveznjak. Sigurno misliš da je unutra nešto vrijedno. Možda neka mapa do mjesta sa zakopanim blagom, ha? - rugao se Marko i laktom srušio teglu s pelargonijom koju je baka upravo presadila. Zemlja se prosula po podu, cvijet ispao.
- Ostavljam te tvojim glupostima - rekao je Marko, a zapravo se prepao zbog štete koju je napravio.
- Odoh ja, a ti i dalje trljaj po toj kopči! -
Vito je odložio kutiju koju je ponovo pokušavao otvoriti i sad se bacio na pokušaj da spasi cvijet. - Baki bi bilo žao - mislio je. Nježno je vratio cvijet u teglu i pažljivo stavljao zemlju ispod i oko njega. U trenutku kad je ponovo uzeo svoju kutiju u ruke začuo se dug, tužan mijauk. Prugica se opet popela na crni bor i bojala se sići! Vito je prislonio ljestve uz drvo, približio se prvim granama i lagano, sasvim lagano savijao prema zemlji onu na kojoj je plašljivo stajala mačkica.
- Dođi, nevaljalice! - milovao je macu, tepajući joj istim riječima kojima joj uvijek tepa djed. Oprezno je sišao s ljestava. Zna on da djed baš ne voli da se Vito penje, ali što je mogao kad je djed bio zaposlen u vrtu..?! Pustio je Prugicu i vratio se u drvarnicu. Kopča još nije popuštala.
-Aaaaaaaaaa! - čulo se izvana.
Mala Nika iz ulice ozlijedila je koljeno provlačeći se kroz rupu u ogradi susjednog dvorišta. Djed je dotrčao iz vrta i na rukama donio djevojčicu u kuću.
- Hajde, nije ništa strašno, urediti ćemo to. - Zamijetio je Vitov molećiv pogled i prepustio mu Niku. Vito je iz ormarića za prvu pomoć izvukao alkohol i sterilnu gazu pa odrezao veliki komad flastera. Spretno je uredio posjekotinu na Nikinom koljenu, točno onako kako je vidio da to njemu radi mama. Utješio je uplakanu Niku, dao joj maramicu da ispuše nos i napravio joj sok jer je bila žedna. Onda se sjetio da Nika skuplja naljepnice, pa je otrčao u drvarnicu i uspio skinuti onu dražesnu naljepnicu s kutije za alat. To je toliko razveselilo Niku da je zaboravila na bol i suze. Djed je čak dozvolio da je Vito otprati jer je Nika stanovala samo tri kuće dalje niz ulicu.
Bilo je već kasno poslijepodne, ali dječak nije odustajao. Opet je bio u drvarnici. Tek onda je primijetio da je Marko srušivši teglu s pelargonijom srušio i limenku s čavlićima pa su se svi rasuli po podu.
- Djedu će biti teško sagnuti se i skupljati ih sad kad je cijeli dan radio u vrtu - pomislio je i spremno počeo pobirati i slagati čavliće po veličini. Potražio je prazne posudice i svaku vrstu složio posebno. Kako je uredno izgledala djedova polica!
Sunce je već počelo zalaziti kad je kutiju napokon otvorio. Bila je prazna. Vito je gledao u nju, ali uopće se nije žalostio. Bilo je zabavno pokušavati otvoriti je i zapravo je cijeli dan Vitu bio super. Ušao je djed i vidio uredno složene posudice na polici i otvorenu kutiju za alat.
- Bravo, momče, uspio si! -
- Pa i nisam - odgovorio je Vito smiješeći se - U njoj nema ničega.-
- Stvar je u pokušajima, sinko - rekao je djed.
- To ti je slično putovanju. Putovanje je često interesantnije od samog odredišta putovanja. -
Vito je bio zadovoljan. I djed je bio zadovoljan Vitom pa su obojica otišli na sladoled.
(Zagreb, srpanj 2014. - Dječaku koji se zaista zove Vito i koji zaista radi obično - neobične stvari)
- Seli ih, djede, iz našeg dvorišta. Jedu bakine kadifice i dalije. I tvoje glavice kelja.-
Drugima se puževi gade, a Vito ih skuplja. O tome vam ja pričam.
Nariše Vito sunce i čovjeka ispod njega podignutih ruku. Na licu čovjeka doda Vito bojicom zaokružena usta kao da čovjek nešto govori.
- Što si to naslikao? - pita mama.
- Pozdrav suncu - mirno će Vito, a mama se iznenadi.- Zašto misliš da sunce treba pozdravljati? - zanima je.
- Zato jer je to pristojno. Svako jutro sunce pozdravlja nas, a mi mu ne uzvraćamo. Mislim... idemo, idemo, kamo već idemo i ne razmišljamo što nas to grije. Nije fer, pa sam ja suncu nacrtao pozdrav i dodao boje, vidiš tu. Znaš, sunce voli boje. -
Tako razmišlja Vito. Zna se on zabuljiti u jednu jedinu točku i proučavati nešto dva sata ako treba. Pronađe Vito kraj puteljka u dvorištu desetak rupica izbušenih u zemlji, sasvim malih, a iz tih rupica svaki čas izleti ili u njih uleti neki kukac nalik velikom mravu, ali s krilima. Legne Vito potrbuške u travu kraj puteljka i počne pažljivo promatrati kukce.
- Doručaaak! - zove mama, a Vito će iz trave: - Oprosti, mama, sad ne mogu.-
- Nastavit ćeš nakon jela - kaže mama jer zna da je Vito sad ozbiljno usredotočen na svoj posao, ali zna i da Vito mora jesti.
- Molim te, mama, oni su sad ušli i ja se ne smijem maknuti. -
Njegova mama je posebna mama. Poznaje ona Vitu bolje od ikoga, zato mu dodaje vlažne maramice da obriše ruke i donosi mu sendvič u travu. Jasno, ne doslovce u travu, stavlja mu u ruku. Malo koja mama bi to napravila, ali Vitova mama to radi.
- Bolje da pojede ikako nego nikako - kaže jer zna ona: kad je Vito sav u nečemu on to ne prekida ni pod koju cijenu.
- Volim mušmule! - izjavi mali neočekivano jednog dana, nakon što je u voćnjaku otkrio stablo mušmule.
- Kako, pa još nisu jestive. Zar si ih probao? - pita mama.
- Ne, ali hoću. -
- Kako znaš da ćeš ih voljeti? -
- Tako, znam. Zato što su čudne, zato što su dobre za jelo tek onda kad izgledaju trule... to je baš zabavno. I zabavno je otkrivati nove okuse. -
Vito je u djedovoj drvarnici pronašao staru kutiju za alat. Trošnu, drvenu. Na njoj je u dobrom stanju bila samo neka dražesna mala naljepnica koju je tko zna tko ovdje nalijepio. Dječaci rado zaviruju u stare kutije, pogotovo u kutije s alatima. Tu Vito nije bio iznimka. Ali - da, ima jedno "ali" ... kutija je imala metalnu kopču vremenom posve zahrđalu koja se nije dala podići. Vito ju je pažljivo razgledao i potom uzeo krpicu. Temeljito je očistio kopču i namazao je uljem kako to radi djed, ali ona se tvrdoglavo nije dala iz ležišta. Naišao je susjedov Marko, uvijek namrgođen i spreman na svađu.
- Udari to čekićem i stvar gotova! - rekao je Vitu, ali se ovome savjet nije dopao.
- Ne volim uništavati stvari nego ih popravljati. - Marko mu je oteo kutiju iz ruke i divljački je protresao. - E, jesi lud. Ne čini mi se da unutra nečega ima.-
- Nema veze. Želim se uvjeriti u to. Osim toga, barem ću urediti ovu kopču. -
- Baš si bezveznjak. Sigurno misliš da je unutra nešto vrijedno. Možda neka mapa do mjesta sa zakopanim blagom, ha? - rugao se Marko i laktom srušio teglu s pelargonijom koju je baka upravo presadila. Zemlja se prosula po podu, cvijet ispao.
- Ostavljam te tvojim glupostima - rekao je Marko, a zapravo se prepao zbog štete koju je napravio.
- Odoh ja, a ti i dalje trljaj po toj kopči! -
Vito je odložio kutiju koju je ponovo pokušavao otvoriti i sad se bacio na pokušaj da spasi cvijet. - Baki bi bilo žao - mislio je. Nježno je vratio cvijet u teglu i pažljivo stavljao zemlju ispod i oko njega. U trenutku kad je ponovo uzeo svoju kutiju u ruke začuo se dug, tužan mijauk. Prugica se opet popela na crni bor i bojala se sići! Vito je prislonio ljestve uz drvo, približio se prvim granama i lagano, sasvim lagano savijao prema zemlji onu na kojoj je plašljivo stajala mačkica.
- Dođi, nevaljalice! - milovao je macu, tepajući joj istim riječima kojima joj uvijek tepa djed. Oprezno je sišao s ljestava. Zna on da djed baš ne voli da se Vito penje, ali što je mogao kad je djed bio zaposlen u vrtu..?! Pustio je Prugicu i vratio se u drvarnicu. Kopča još nije popuštala.
-Aaaaaaaaaa! - čulo se izvana.
Mala Nika iz ulice ozlijedila je koljeno provlačeći se kroz rupu u ogradi susjednog dvorišta. Djed je dotrčao iz vrta i na rukama donio djevojčicu u kuću.
- Hajde, nije ništa strašno, urediti ćemo to. - Zamijetio je Vitov molećiv pogled i prepustio mu Niku. Vito je iz ormarića za prvu pomoć izvukao alkohol i sterilnu gazu pa odrezao veliki komad flastera. Spretno je uredio posjekotinu na Nikinom koljenu, točno onako kako je vidio da to njemu radi mama. Utješio je uplakanu Niku, dao joj maramicu da ispuše nos i napravio joj sok jer je bila žedna. Onda se sjetio da Nika skuplja naljepnice, pa je otrčao u drvarnicu i uspio skinuti onu dražesnu naljepnicu s kutije za alat. To je toliko razveselilo Niku da je zaboravila na bol i suze. Djed je čak dozvolio da je Vito otprati jer je Nika stanovala samo tri kuće dalje niz ulicu.
Bilo je već kasno poslijepodne, ali dječak nije odustajao. Opet je bio u drvarnici. Tek onda je primijetio da je Marko srušivši teglu s pelargonijom srušio i limenku s čavlićima pa su se svi rasuli po podu.
- Djedu će biti teško sagnuti se i skupljati ih sad kad je cijeli dan radio u vrtu - pomislio je i spremno počeo pobirati i slagati čavliće po veličini. Potražio je prazne posudice i svaku vrstu složio posebno. Kako je uredno izgledala djedova polica!
Sunce je već počelo zalaziti kad je kutiju napokon otvorio. Bila je prazna. Vito je gledao u nju, ali uopće se nije žalostio. Bilo je zabavno pokušavati otvoriti je i zapravo je cijeli dan Vitu bio super. Ušao je djed i vidio uredno složene posudice na polici i otvorenu kutiju za alat.
- Bravo, momče, uspio si! -
- Pa i nisam - odgovorio je Vito smiješeći se - U njoj nema ničega.-
- Stvar je u pokušajima, sinko - rekao je djed.
- To ti je slično putovanju. Putovanje je često interesantnije od samog odredišta putovanja. -
Vito je bio zadovoljan. I djed je bio zadovoljan Vitom pa su obojica otišli na sladoled.
(Zagreb, srpanj 2014. - Dječaku koji se zaista zove Vito i koji zaista radi obično - neobične stvari)
petak, 18. srpnja 2014.
FRIK ZA SLATKO
U kvartu je otvorena
nova slastičarna,
za zubiće i novčanik
stvar opako kvarna.
Borim se sa samim sobom,
da mnogo ne duljim -
već pol' sata u izlog njen
k'o začaran buljim.
Ja bez srama: skroz pritisnut
nos mi je o staklo,
tijelo da bi milimetar
nekud se pomaklo!
Zurim, slinim: nepcu, oku -
koja raskoš slatka!
Na polici čudna torta -
marcipanska patka!
U čašama sa svih strana
praline od marcipana,
minjoni od bijelog čaja,
s kremom čokoladna jaja,
amareto kockice,
kapučino kuglice.
Etažeri prepuni su
kičastih kolača,
s makronima je zdjela
od sveg' mi najjača.
Išleri, volovska oka,
šape, kifle, šaumpite,
damski kapric, sedmo nebo,
žute, uske limun-šnite.
Poljupci od crne kave
i s pistacijom baklave
pa šarlota s jagodama,
jogurt-torta s ribizlama,
legendarni Pariz-Brest,
lagano već gubim svijest!
Dobošicu, zahericu,
viko-tortu, švarcvaldicu,
esterhazi il' parfe -
tamanim bez razlike!
Kad je izbor tako velik
moraš biti čovjek - čelik;
slijep za bilo što sa strane,
uzmi one marcipane
i sladoled od malina
s preljevom od kupina.
Sad je dosta, idi brže!
Još te slatke želje drže?!
Hodočastio bi cijeli dan,
zar je tebi slastičarna stan?!
Shvati, mladiću, na kraju -
slatke strasti kile daju!
(Zagreb, 18.07.2014.)
nova slastičarna,
za zubiće i novčanik
stvar opako kvarna.
Borim se sa samim sobom,
da mnogo ne duljim -
već pol' sata u izlog njen
k'o začaran buljim.
Ja bez srama: skroz pritisnut
nos mi je o staklo,
tijelo da bi milimetar
nekud se pomaklo!
Zurim, slinim: nepcu, oku -
koja raskoš slatka!
Na polici čudna torta -
marcipanska patka!
U čašama sa svih strana
praline od marcipana,
minjoni od bijelog čaja,
s kremom čokoladna jaja,
amareto kockice,
kapučino kuglice.
Etažeri prepuni su
kičastih kolača,
s makronima je zdjela
od sveg' mi najjača.
Išleri, volovska oka,
šape, kifle, šaumpite,
damski kapric, sedmo nebo,
žute, uske limun-šnite.
Poljupci od crne kave
i s pistacijom baklave
pa šarlota s jagodama,
jogurt-torta s ribizlama,
legendarni Pariz-Brest,
lagano već gubim svijest!
Dobošicu, zahericu,
viko-tortu, švarcvaldicu,
esterhazi il' parfe -
tamanim bez razlike!
Kad je izbor tako velik
moraš biti čovjek - čelik;
slijep za bilo što sa strane,
uzmi one marcipane
i sladoled od malina
s preljevom od kupina.
Sad je dosta, idi brže!
Još te slatke želje drže?!
Hodočastio bi cijeli dan,
zar je tebi slastičarna stan?!
Shvati, mladiću, na kraju -
slatke strasti kile daju!
(Zagreb, 18.07.2014.)
srijeda, 16. srpnja 2014.
NEBESKA LJULJAČKA
Imam najbolju ljuljačku na planetu,
zna pratiti i ptice u letu,
košarkaško igralište pruža mi na dlanu
kao da sam na sedmom katu u stanu.
Da hoću dizala bi me do krova,
ja s njom letim od zemlje do snova!
Moja ljuljačka nema lakirano sjedalo,
ne blista, ne cakli se kao ogledalo,
ne možeš u nju urezati slova,
ne miriše najljepše, a nije ni nova.
I nema čvrste nosače u boji,
na užetu obješena o drvo stoji.
Al' uživam u njoj - stvarno nije gluma,
to je stara automobilska guma!
- "Kak' fora!" - Riječi podsmijehom prožete?
Ja tvrdim - s njom i do neba možete !!!
(Zagreb, 16.07.2014.)
zna pratiti i ptice u letu,
košarkaško igralište pruža mi na dlanu
kao da sam na sedmom katu u stanu.
Da hoću dizala bi me do krova,
ja s njom letim od zemlje do snova!
Moja ljuljačka nema lakirano sjedalo,
ne blista, ne cakli se kao ogledalo,
ne možeš u nju urezati slova,
ne miriše najljepše, a nije ni nova.
I nema čvrste nosače u boji,
na užetu obješena o drvo stoji.
Al' uživam u njoj - stvarno nije gluma,
to je stara automobilska guma!
- "Kak' fora!" - Riječi podsmijehom prožete?
Ja tvrdim - s njom i do neba možete !!!
(Zagreb, 16.07.2014.)
KOKICE, KOKICE
Škola, društvo... davno bilo je sve,
al' sasvim jasno tog' sjećam se:
veliki odmor, vani smo svi,
smijeh, jedan obrok razdijeljen na tri.
Pune su sreće bile nam okice
kada smo čuli: - Kokice! Kokice! -
tog starog prodavača glas
što je u trenu okupio nas.
U drvenoj kutiji oko vrata
nudio je slatkiš boje zlata.
Zanemario ruke si možda i prljave,
a već su ti usne bile mrljave,
sve medom već su bile sljepljene
uz prste jedan uz drugog zalijepljene.
I zlatne su grude medene
časkom sve bile pojedene.
Samo su odrasli užitak kvarili
jer su za higijenu marili.
Jednoga dana - o, tužno za nas! -
samo je nestao čarobni glas.
( Zagreb, 16.07.2014.)
al' sasvim jasno tog' sjećam se:
veliki odmor, vani smo svi,
smijeh, jedan obrok razdijeljen na tri.
Pune su sreće bile nam okice
kada smo čuli: - Kokice! Kokice! -
tog starog prodavača glas
što je u trenu okupio nas.
U drvenoj kutiji oko vrata
nudio je slatkiš boje zlata.
Zanemario ruke si možda i prljave,
a već su ti usne bile mrljave,
sve medom već su bile sljepljene
uz prste jedan uz drugog zalijepljene.
I zlatne su grude medene
časkom sve bile pojedene.
Samo su odrasli užitak kvarili
jer su za higijenu marili.
Jednoga dana - o, tužno za nas! -
samo je nestao čarobni glas.
( Zagreb, 16.07.2014.)
srijeda, 9. srpnja 2014.
LJETNI DAN
Ležim u travi.
Sunce toči u moje oči
iz čaše zlatne blistavu svjetlost.
Titraju kapci.
Puno je ljeto.
Iz svake travke život se glasa,
zrak vruć i plavo se nebo talasa.
Pričam s leptirom,
sanjarim s mirom.
(Zagreb, lipanj 2014.)
Sunce toči u moje oči
iz čaše zlatne blistavu svjetlost.
Titraju kapci.
Puno je ljeto.
Iz svake travke život se glasa,
zrak vruć i plavo se nebo talasa.
Pričam s leptirom,
sanjarim s mirom.
(Zagreb, lipanj 2014.)
petak, 4. srpnja 2014.
MAMINE RUKE
Kad zagrljaj hoću,
kad ružno sanjam noću,
kad padnem pa me koljeno boli,
kad me se mazi,
kad me se voli,
one uvijek tu su.
One me diraju,
one mi rane ispiru,
one me nose,
raspliću zapetljane kose,
slažu frizure,
kolače prave,
svjetlo mraku daju...
Tko su, što su ONE na kraju?
Pogađaš bez muke -
to su MAMINE RUKE.
(Zagreb, svibanj 2014.)
kad ružno sanjam noću,
kad padnem pa me koljeno boli,
kad me se mazi,
kad me se voli,
one uvijek tu su.
One me diraju,
one mi rane ispiru,
one me nose,
raspliću zapetljane kose,
slažu frizure,
kolače prave,
svjetlo mraku daju...
Tko su, što su ONE na kraju?
Pogađaš bez muke -
to su MAMINE RUKE.
(Zagreb, svibanj 2014.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)