U žrvnju ulične vreve
iznenadi me tužno lice,
velike, suzne oči
neke djevojčice.
Nevjerica u oku,
na usnama slabašni "jao!".
Sagnula glavu pa gleda -
sladoled joj je pao!
Nesretna, dugo promatra
tu rozu kuglu na cesti,
stotine nogu je prošlo,
a ona ne da se smesti.
Još pamtim traku u kosi,
plisiranu haljinu bijelu,
djevojčicu s pojasom žutim
onako pognutu cijelu.
I slika te male zgode,
sve boje s ove palete
skrenu sive mi misli
na tužno, pretužno dijete.
U moru vlastitih briga
zaboravljam svoju muku,
kupujem ledeni štapić
i stavljam u sićušnu ruku.
Korak se povukla dalje
i vidim - sasvim se smela:
- Ja vas ne poznajem, hvala! -
i uzeti nije ga htjela.
S blijedim je osmjehom pošla,
sladoled stavlja na klupu...
Nesigurnost je plutala zrakom,
izrodila strah i bol tupu.
Nešto me steglo u grlu
i bio sam zbunjen jako.
Na klupi se ledeni štapić
pod suncem topio lako.
Sasvim sam shvaćao dijete,
u takvo živimo vrijeme:
nepovjerenje se širi,
svud' sumnje se prosulo sjeme.
I znam da oprez je mudar,
al' dugo još neću moći
zaboravit' pričicu ovu
i tužne djetinje oči.
(Zagreb, ožujak 2014.)
<3
OdgovoriIzbriši