SUVREMENA PRIČA

Dajem oglas!
Kupujem vrijeme za svog tatu koji je stalno na službenom putu.
Kupujem vrijeme za svoju mamu koja radi svaki dan od sedam do sedam. Poslije toga kuha za sutra. Usput pregledava moje zadaće. Pegla.Čisti. Na brzinu me sprema na spavanje. Opet čisti. Nema vremena da se sa mnom igra. Nema vremena.
Kupujem vrijeme za njih bez obzira kolika mu je cijena. Možda bi ga prodali oni kod kojih su mama i tata zaposleni?
Dajem sve svoje igračke. Dajem sve video igrice. Dajem svoj laptop ( iako sam ga tek dobio ).
Razumijem da tata i mama moraju plaćati račune, zato ne tražim puno vremena - samo malo.
Oni što tati i mami daju posao neka traže od mene što god žele. ŠTO GOD ŽELE!

DIZAJNERICA ZIMA

Zima živi u dalekoj Zemlji sjevera, u palači od leda. Iz te blještave palače vlada po cijelom svijetu - kada joj se i kako joj se prohtije. Dojadilo je Zimi biti samo zimom pa odluči postati modna dizajnerica. Danas se mnogi bave modom, što ne bi i ona? I prije je radila sve što jedna zima mora i bila kreativna, ali nikad nije radila ovako, profesionalno...
Počne dizajnirati odjeću za prirodu. Dizajnera za potrebe ljudi ima dosta, ali dizajnera za potrebe prirode baš i ne. Zdušno se baci na posao. Radi danonoćno. Oni što žive u blještavim palačama ne moraju puno raditi. Ne moraju, ali mogu ako žele. Ona želi. To je u redu - rad oplemenjuje.
Napravi Zima prvu kolekciju iz linije za prosinac. Lajtmotiv cijele kolekcije su posebno veliki, zvjezdasti kristali. Izradi raskošne zimske toalete za sve kuće i sve okućnice u jednom selu. Za svaku njivu i svako drvo. Kuće, doduše, ne spadaju u prirodu, ali zna se desiti da srastu s njom, kao da su tu oduvijek. A ovo je selo baš takvo - stapa se s okolišem.
Da se vratimo modi - pričamo o toaletama: svaka kuća u selu ima drugačiju haljinu istkanu od milijuna i milijuna sitnih kristalića leda, pazite ovo - uglavnom ručno vezenih! Sve blistaju kao da su posute dijamantima. Sve kuće imaju bijele šubare i tokice. Dala si je truda i napravila ogrlice od ledenih šiljaka pa ih vješa iznad vrata i prozora. Dvorišta presvlači slojevima finih, bijelih koprena, prozorska stakla oblači u tanku, ledenu čipku, drveće kiti bijelim grudama nalik glavicama pamuka.
Juke, patuljasti borovi, grmovi malina i stabalca ruža dobivaju novi imidž. Zimski, svjetlucavi. Trava spava pod bogatim, bijelim pokrivačem. Ulice imaju sjajne pokrove s vezom od ledenog cvijeća.
Večer je. Pale se svjetla na kandelabrima i u domovima ljudi: mjesto izgleda bajkovito. Revija je uspjela! Ljudi šeću ulicama i dive se: - Kakav lijep prizor, kakva krasota! -
Zima je ponosna. Tko ne bi?! Dizajnirati za prirodu zapravo je najljepše.
I najzahvalnije.

MOJE BLAGO

-Što je ovo?
Što je ono?
Neću tako
već ovako!
Nemoj, bako, ja ću sam,
ja to, bako, bolje znam.
Nisam više malen ja,
treća mi je godina.-

Nešto krije
pa se smije,
nešto muti -
mudro šuti.
-Ti si bakin mali miš.-
-Nisam miš,zar ne vidiš?
Ja sam Damjan - stoti put!
Nisam miš i sad sam ljut!-

Svud ga ima,
sve zanima,
sve bi htio -
kad bi smio.
Svuda gura nosić svoj
moje blago, biser moj.
Bakin mali smutljivac,
svakom loncu poklopac.

KAMENI DJED

Ustala Divina u ranu zoru pa izašla na obalu. Isto kao i onog jutra kad se djed nije vratio. Čekala je dugo povratak brodice jer je djed te noći otišao u ribolov, ali ga nije dočekala. Niti tada, niti ikada. Nestalo brodice, nestalo djeda na moru, ali ostala tuga i ostalo sjećanje na predragog starca sa smiješkom u očima.Tuga duboka kao more i sjećanje beskrajno kao igra valova. Divina ga je pohranila u najskrovitijem kutku svog djetinjeg srca. Tu je sačuvala sve njihove šetnje duž uvale, sve sakupljene školjke, svaku zajednički ubranu maslinu i smokvu, svaki neobični kamen koji su iščeprkali u kamenjarima i nosili u svoj vrt. Mama i tata su sa smiješkom govorili da će njih dvoje polako prenijeti cijeli kamenjar u dvorište. Pamtila je Divina vrijeme uz djeda, svaki smijeh, svaku suzu. Kad je djed nestao na moru, mama ju je nježno pogladila po kosi i rekla: - Zapamti da te je volio. I jer si ti voljela njega, on će nastaviti živjeti u tebi! - Ono što ju je mučilo, a nije od nikoga mogla saznati bilo je - što se dogodilo s djedom, zašto ju je napustio?
Divina je koračala polako. To je jutro prvi put zamijetila u kamenjaru čudnu stijenu nalik čovjeku u sjedećem položaju. Lecnula se s nelagodom. Što je više gledala, to joj se više činilo da to njezin djed sjedi na obali. Ali to je kamenjar - pun raznih kamenih oblika nastalih zbog soli,vode i vjetra. Poput skulptura. Jednom su djed i ona tako pronašli kamen što je podsjećao na pseću glavu, drugi put su otkrili malu kamenu katedralu, pa kamen koji je izgledao poput galeba... Još i sad stoje među cvijećem u njihovom dvorištu. Divina je hodajući po kamenitoj obali ponovo bacila pogled prema stijeni, ali kad je prišla bliže - čudno - bila je to sasvim obična stijena, bez onog posebnog izgleda. Velika, doduše, poput čovjeka, ali ni po čemu tako zanimljiva kao iz daljine. Sjela je do nje i uronila bose noge u još hladnu vodu. Sklopljenih očiju slušala je šum mora i uljuljala se u neko neobično stanje... polusan.. što li? - Divinooooo, Diviniceeee... - Čula je kao iz daljine, a opet odnekud blizu tisuću sitnih glasića, ali svi kao jedan. Čudila se jer nije bilo nikoga niti na moru, niti na obali. - Divinooooo, dušice, pssst... - zažuborilo je opet tiho, no dovoljno glasno da ona razumije. - Divinoooooo, djevojčiceeee... - Kada je otvorila oči i spustila pogled na svoje noge uronjene u vodu, vidjela je kako je zapljuskuje morska pjena čiji joj mjehurići padaju oko nogu kao biserje. Kao da je neka nevidljiva ruka pokidala ogrlicu i prosula sjajna zrnca pred nju. A u svakom zrncu neko minijaturno, milo lišce, kao lice anđelčića. I sva lišca se smiju i sva ustašca dozivaju umiljato: - Divinoooo, Diviniceeeee... - - Što je ovo? Tko ste vi? - pita djevojčica u čudu. - Mi smo Mjehurice, vile Priobalke. Došle smo te pitati zašto tuguješ!? - Divina gleda i gleda u mala sitna lišca pred sobom i ne stigne se dovoljno načuditi, a već priča o svom djedu i svojoj tuzi. Kad je završila, rekle su Mjehurice: - Puno smo mi takvih jada čule i vidjele tu, uz obalu, ali o tvom djedu ništa ne znamo. O tome bi nešto mogle znati vile Oceanke. One poznaju sve plave dubine, mora i oceane i sav svijet morski, pitat ćemo njih! Dođi za sedam dana uvečer, ako što doznamo, mi ćemo ti reći. - I nestanu. Sedmi dan uvečer Divina sjedne na obalu, umoči noge u more i čeka. Zašumi, zapjeni se voda i tisuću glasića kao jedan dozove: - Divinoooo, Diviniceeee... - - Tu sam! - šapne djevojčica razdragano i s puno nade. - Što mi nosite? - - Diviniceeee... djevojčiceee - stopiše se glasići s pjesmom mora u suton. - Donosimo ti vijesti o tvom djedu, ali - to je još puno tuge za tebe, Divinice - govore glasići. - Neka, neka - žurno će Divina- Svaka je izvjesnost bolja od ove neizvjesnosti, samo da znam... - spremna je djevojčica. - Dobro, pa evo: davno, davno prije nego što si se ti rodila, Divinice, tvoj je djed zavolio tvoju baku, uzeli su se i dobili dijete - tvoju majku. Kakva sreća, Divinice, za njih, ali i nesreća: dva dana nakon poroda umre tvoja baka u vrućici. Djed je nikad nije prežalio! Kad god bi odlazio na more, u ribolov, žalovao bi glasno: - Da mi je samo još jednom da je vidim, pa neka umrem, nek' se okamenim, nek' me nema! - To su čule vile Oceanke, čuo je i morski kralj. Dodijalo je morskom kralju svakodnevno djedovo jadikovanje, pa mu poruči po vilama Oceankama: - Nemoj da ti ispunim želju! - Nije on bio hladan na djedovu nevolju, ali je mrzio kad su ljudi govorili bez pameti. Djed njegove poruke ili nije razumio ili za njih nije mario. Godine su prolazile.Izrasla mu kćer u ljepoticu i zaljubila se u tvog oca, Divinice i on u nju - lud ne bi! Uzeli se i dobili kćer - tebe, Divinice, sreću djedovu. Ljubio te i grlio kao najveće blago, a ti si rasla na sliku i priliku bakinu. Kad god te pogledao - vidio je nju! I srce mu je vremenom postalo mirno. Vrijeme sve liječi. Ali obično kad se čovjek smiri, sustigne ga neki jad. One noći kad je izašao s brodicom, prevari ga njegov jezik i stara želja i on, sanjareći, u jednom času glasno uzdahne: - E, da mi je, dušo, da te još jednom vidim, pa da se okamenim! - Zlo nije mislio, ali zlo je napravio jer kaže mudrac: - Riječi ne možeš pokupiti kao rižu! - Čuo ga morski kralj pa mu dozlogrdilo do dna morskoga. - Što želiš, to ćeš i dobiti, nesrećo ljudska, kad me izazivaš! - I učini da se na površini, pored brodice, more naglo zapjeni kao da je zavrelo, pa potom smiri isto onako naglo i postane kao ulje, a u njemu se pojavi lik tvoje bake kao da je živa. Djed je plakao od sreće. Gledao je njeno lice lijepo kao nekad dok je bio mlad i ona bila njegova, ali kad je dano vrijeme prošlo i slike nestalo, reče mu kralj: - Ti si, čovječe, nesretnik jer će se ispuniti što se ispuniti mora, a sreće koju si imao nisi do kraja bio svjestan. Tvoja je žena bila uz tebe cijelo vrijeme kroz tvoju Divinu. I likom i srcem. Toliko si tražio ono što nisi mogao imati, da si uludo izgubio ono što si imao! I zato svoju unučicu više vidjeti nečeš! - Postalo je djedu krivo što ga je ponio trenutak, ponijelo ga je sjećanje na mladost i luda želja da vrati nešto što je odavno nestalo. A cijena za to, mislio je, bila je previsoka. Zamolio je vile Oceanke ako ikada nađu njegovu Divinu da od nje izmole oprost za njega. I tako je otišao - uzeo ga k sebi morski kralj. Vele: postao je kamen. Gdje - to neznaju niti Oceanke. - Završile priču Mjehurice. Uzdahnule, zažuborile... Utihnuli glasići vila Priobalki. Plakale su u tišini, zajedno sa Divinom. Plakale i isplakale tugu, isprale je iz srca djevojčice. Ne sasvim, ali sada je tuga puno, puno blaža. Nije Divina ništa zamjerala djedu. Razumjela je ona makar je još dijete.
Još i sad stoji na kamenitoj obali izvan sela, odmah iza posljednjeg tora s ovcama, visoka, čudna stijena što iz daljine podsjeća na starca. Divina nije sigurna što bi o tome mislila, samo rado sjedi uz nju. Mještani znaju reći: - Gle, kao da poguren barba sjedi kraj mora i moči noge. - A Divina se sjetno smješka. Misli na djeda i zna: što god da se dogodilo, dogodilo se, ali ništa ne mijenja ljubav njenog djeda za nju. I njenu za njega jer on će živjeti tako dugo dok god ona živi.

RUPA U SRCU

Rupe su općenito nezgodna stvar. Vrrrlo nezgodna.
Ne vidiš rupu na cesti, upadne noga i krc - ode kost. Dobiješ gips; sreća je što ne moraš na nastavu, ali nesreća jer ne možeš napikavati loptu.
Ili, ne daj bože, rupa u čarapi! Posjetiš prijatelja, a tamo cijelo tvoje društvo iz škole. Stan čist, a tvoje cipele blatne da blatnije ne mogu biti. Uljudno skidaš cipele i naravno - rupa u čarapi! Velika k'o polje. Tvoj palac samo juri van iz nje i sve bode u oči. Evo prilike da te zezaju: - Krumpir... vidi krumpira koliki je! -
Pa recimo, rupa u sjećanju! Učiš, na primjer, povijest. Naučiš ( ponešto) ali kad staneš pred ploču - evo rupe u sjećanju i u trenu  se neki datumi i bitke jednostavno izgube. Potonu u tu rupu i nikako da isplivaju. Nema šanse da ih se sjetiš! Opet dobiješ gips, ali ovaj put ne onaj lijepi, bijeli, tvrdi po kojem ti se prijatelji  mogu potpisivati, nego kolac, jedinicu, KOLČINU debelo zagipsanu u imenik.
Uh, što mrzim te rupe u sjećanju!
A rupa na košulji?! Zapneš o nešto i evo je: prvo mala k'o da ju je moljac "uredio", a onda velika da je sto igala ne bi pokrpalo. Mami odmah skoči u oko. - Rupa, rupa na NOVOJ košulji!!! - pjeni se mama, ali nije problem što je košulja nova i što mama viče, nego što je tu rupu vidjela Rea iz susjednog razreda, a pred Reom ne volim izgledati kao klošar.
Rupa u novčaniku. Rupa u zubu. Rupa na zidu moje sobe. Ozonska rupa. Što da vam kažem? Rupe su koma!
A najgora od svih je ona u mom srcu. Ne istinska, nego mislim onako, pjesnički, znate...
To je zbog one Ree što je vidjela onu rupu na mojoj košulji. Pišem joj tajne poruke pa gurnem kriomice u njezinu torbu. Izjavim ljubav za Valentinovo ( ovaj put se i potpišem, neka zna ). Gurnem Snickers u džepić njenog kaputa u hodniku. Priznam njezinoj najboljoj prijateljici da mi se sviđa...
Ona ništa! Ni "a" ni "b". Izludjet ću! Šuškaju da se njoj sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda.
Gledam neku sliku na kojoj bucmasti krilati dječak s lukom i strijelom gađa veliko srce. - To je Kupid - kaže moja mama. Čini mi se: baš taj je krilati bedak zabio strijelu i u moje srce. A rupa u srcu velika k'o krater Popokatepetla. Ma što krater, k'o Bermudski trokut ( to vam je ono čudno mjesto gdje nestaje sve: brodovi, avioni, ljudi...)
Sad znate zašto mrzim rupe.
Priznajem samo one u siru i u onoj finoj Milkinoj čokoladi - to da.
Klin se klinom izbija. Pojesti ću još jedan red te čokolade s rupama da se smirim, a ostatak ću zamotati i staviti Rei u ormarić.
Možda i ona dobije rupu u sjećanju pa zaboravi da joj se sviđa onaj žgoljavac iz petog razreda!

CVIJEĆE ĆE ZNATI

S velike terase Gazdaričine kuće spušta se prema travnjaku blaga padina. Nju je Gazdarica uredila kao mali kamenjar s dvadesetak povećih bijelih kamena nabijenih u zemlju. Tu rastu brojne čuvarkuće, žuti šeboji, buseni plave trave, žednjak, bijela puzava sadarka, snježak i plavi zvončići.Rub padine pokriva nježno zečje uho. Preko kamenja visi jastučasti plamenac koji je najljepši kad je sav u ljubičastom cvatu. Zemljom se širi bogata zelena irska mahovina sa sićušnim bijelim cvjetićima. Na vrhu kamenjara, tu i tamo, ističe se crvena ukrasna trava.
Ispod spororastućeg grma borovice stoji mali dvorac od sitnog škriljevca  s kulama, bedemima i zavojitim stepenicama. Minijaturne stepenice se uzdižu s podnožja skroz do ulaza. Nastavljaju se uz unutrašnje zidine dvorca  sve do najviše kule. Tu, u toj kuli, živi Florisa, mala vila Voćarica. Prijateljica one Prahenke koja stanuje u lijeskinoj resi. Florisa ima običaj jednom u tjednu, uglavnom predvečer, kad su gotove s poslom, pozvati Prahenku na malu okrepu. Danas ujutro zaboravila joj je reći da dođe. Upravo zbog toga ide prema Prahenkinom domu. Lijeska je sva obučena u široko zeleno lišće. Cvatovi su nestali, samo ponegdje još koja resa visi na grani, ali sada više nije zlatna nego svijetlo smeđa.
- Tvoj dom ima novu boju! - primijeti Florisa.
- Volim te promjene: malo žuto, malo zeleno, malo smeđe... Lijeska mi je u ovo vrijeme poput ogromnog zelenog labirinta. Možeš se igrati i skrivati u bezbrojnim zelenim hodnicima do mile volje! - veseli se Prahenka.
- Pođimo! Zakuska je spremna. -
Dvije male vile lete iznad grmlja, pored starog bora i tamne tise do kamenjara. Florisa prostire na kameni pod dvorca mekanu ružinu laticu, kao na pikniku. Slaže tanjuriće s kolačićima od meda i vrč puni cvjetnim nektarom. Sjede na vrhu najviše kule i polako ispijaju slatki sok.
Danas su se prijateljice dosta naradile. Pomagale su Baki Gazdarici plijeviti korov sa gredica povrtnjaka.Gazdarica je čupala veće izdanke, a vile one sitne koje Baka nije niti opazila. Oslabio je Baki vid pa se vile dogovaraju kako će joj pred jutro, dok još bude spavala, namazati oči zorinom rosom, da bolje vidi. Nisu one vile Vidarice, ali znaju tajnu zorine rose. Bakini mali, skriveni, njoj neznani pomagači!
Popodne je padala kiša, ali je ubrzo opet zasjalo sunce i posušilo mokar kamenjar. Dok sjede na vrhu kule, još pokoja kap sklizne niz list iznad njih i razlije se na kamenom podu. Vile to zabavlja. Smiju se.
- Puć...puć... - čuje se kad kapi udare o bedeme dvorca.
Gledajući zalazak sunca i planirajući kako će sutra provjeriti ima li dovoljno vode u bunarima, s ulice čuju glas žene koja živi u obližnjoj kući.
- To je ona starica koju Gazdarica zove Susjeda - kaže Florisa. Ona i Prahenka vole Svijet prirode i Svijet ljudi, ali nerado priznaju da im ova Susjeda nije draga. Osjećaju da nije draga ni drugima iz okolnih kuća. Ta mrka starica ne voli ni ljude, ni životinje, a izgleda - ni samu sebe. Često se ljuti na sve i svakoga, izgovara ružne riječi, u svađi je s vlastitom djecom i unucima. Takva je. Male vile to ne mogu razumjeti pa i one mrko gledaju staricu. No, kod vila je tako: one dobro vraćaju dobrim, a zlo osvetom. Takve su  pak vile. Gazdarica je, opet, blaga i trudi se o svakome izreći lijepu riječ.
- Ništa nije savršeno- govori ona, pa je i sa Susjedom dobra.
A Susjeda dolazi uzeti mlade čuvarkuće jer su njezine istrunule u teglama, nestale, tko zna zašto.
Gazdarica iz kamenjara oprezno izdvaja mlade izdanke čuvarkuća i polaže Susjedi na dlan.
- Narod kaže da je bolje imati pri kući jednu čuvarkuću nego dva psa. - veli Susjeda.
- To je zbog toga što čuva naše zdravlje - tumači Baka Gazdarica.
- Iščupajte mi i koji jaglac. Više ih nemam u dvorištu - traži Susjeda pa doda:
- Pojesti ću sedam cvjetova jaglaca, možda uspijem vidjeti vile, he.. he...! - i smije se grleno i zlokobno.
Zadršću od neke nelagode i straha dvije male vile u najvišoj kuli u dvorcu. Stariji su im odavno rekli za tu tajnu o sedam cvjetova jaglaca, ali nisu znale da je i ljudi znaju.
- Nadam se da ne misli ozbiljno - prestrašeno govori Prahenka -  Ne bih voljela da nas baš ona može vidjeti.... od nje možeš svašta očekivati. -
- Mislim da ona, srećom, ne vjeruje ozbiljno u tu legendu - smiruje je Florisa. - Samo tako kaže. -
- Ona je zla! - šapće iz kamenjara žuti šeboj. - Možda joj zbog toga cvijeće često ugiba. Ako u tebi nema ljubavi - i cvijeće će to  prepoznati! -
- Nemoj tako - nježno će cvjetić irske mahovine. - Svakome se to može dogoditi - i kad se trudi. -
- Znam, ali onda je u pitanju nešto drugo. - ne da se šeboj i ponovi: - Ona je zla! Niti jedna sjemenka iz njezinih ruku nije proklijala u sreći. Kažem ti, sve što se radi mora se raditi s ljubavlju! -
U tom času, sasvim nenadano, uz rub kamenjara ukazuje se mali pjegavi daždevnjak. Duguljasto, tamno tijelo sa žutim mrljicama, kratke nožice i dugačak rep. Sliči gušteru, ali male vile znaju da je on zapravo vodozemac. Znaju i da živi u podnožju trula panja nekadašnje stare trešnje. Voli on sjenovit i hladan dom. Takvi su daždevnjaci : obožavaju vlažno tlo. Možda i zato što u njemu sve vrvi onim što oni vole; gujavicama, puževima i kukcima.  Poznato je i Prahenki i Florisi da mali daždevnjak ponekad rado uđe i u Gazdarićin podrum. Samo prošeće, kao po kakvoj špici u gradu i vrati se do svog trulog panja. Ne odlazi on rado i daleko od svog doma, ali eto - podrum mu je drag! Sjenovit i čist. A daždevnjaci vole čisto.
Ide daždevnjak i spazi ga Susjeda. Skoči kao kobra, ispusti iz ruku i pritom zgazi male čuvarkuće, te surovo viče Baki: - Umlatite ga! Udarite ga! -
- Zašto? - pita Gazdarica ozbiljnim glasom - Nećemo ga dirati. Pogledajte samo kako je lijep! U mom ga rodnom kraju zovu "snebac" jer se zna pojaviti nakon kiše kao da je "pao s neba". Zar to nije simpatično? -
- Što je u  tome simpatično?! - dere se i dalje Susjeda. - Riješite ga se odmah!  Otrovan je. -
- Istina je da mu koža ispušta slabi otrov, ali, koliko ja znam, on nije opasan za čovjeka već samo za životinje koje ga žele napasti. - veli joj Baka.
- Da, upozorite svoju mačku da ga ne dira! - vikne iza bedema s vrha kule mala Prahenka iako zna da je žene  ne mogu čuti. Ljuta je. Često se male vile čude toj nesretnoj Susjedinoj maci - koliko je udaraca nogom dobila od starice u napadima ljutnje i koliko je malo hrane  kod nje pojela ( a više u tuđim dvorištima) - mogla je već odavno potražiti drugi dom. Kao što kaže šeboj: - Ako u tebi nema ljubavi - cvijeće će znati. -
- I maca će znati! - uvjerene su Prahenka i Florisa. - Napustit će je jednoga dana, poput čuvarkuća. Doći će vrijeme. -
Susjeda diže kamen u želji da ga baci na malog pjegavog stvora koji se nekako čudno ukipio pod jednim listom. Male vile već razmišljaju kako da mu pomognu, kad Gazdarica zaustavlja  Susjedinu ruku.
- Molim vas, pustite ga - govori mirno - On pripada ovom dvorištu. Osim toga, on je zaštićena vrsta. -
Gunđajući, starica skuplja svoje rasute i napola zgnječene čuvarkuće i jaglace.
- Dati ću vam druge - ponudi još uvijek blagim glasom Gazdarica, ali Susjeda odreže srdito: - Ne treba, ove su dobre - pa se uputi prema vratima bez "hvala" i "doviđenja".  Daždevnjak se, vidno zbunjen, vraća hitro pod svoj panj. Svi  odahnu.
Baka se  okreće svom kamenjaru. Po običaju, lagano prstima prelazi preko zečjih ušiju, milujući im vunaste listove. Saginje se nad žute šeboje i  snježak. Upija mirise i boje svog kamenjara.
Dvije male vile  opet sjede na ružinoj latici i grickaju kolačiće od meda. U zraku se osjeća svježina blage večeri. Iz kuće dopire do dvorca tiha glazba. Baka Gazdarica je ušla i uključila radio. Ona rado prije spavanja sluša ove umirujuće tonove. U sigurnosti panja mirno odmara mali daždevnjak. Kada se sve potpuno uspava, opet će on u noćnu šetnju. Ovaj put, nada se, manje stresnu!
Gledaju vile kako u daljini, iza travnjaka i drveća, Susjeda sadi čuvarkuće iako je već mrak.
- Tko zna zašto uporno sadi cvijeće kad ga ne njeguje s pažnjom?! - pita se po tko zna koji put Prahenka.
- Zašto drži macu kad ne brine o njoj?! - pita se i Florisa.
Slušaju vile Gazdaričine korake u kući. Oko njih se polako zatvaraju cvjetne glavice. Cijeli kamenjar je poput čarobnog, usnulog cvjetnog grada.
- A evo što čini ljubav! - zadovoljno šapće Florisa, pokazujući cvjetnu raskoš oko sebe.
- Daruj je i vratit će ti se- u svemu! -
Leže jedna do druge na ružinoj latici i gledaju baršunasto, svjetlucavo večernje nebo.