PANDA I MAJMUN S BANANOM

        Obično se s ljubavlju pamti omiljena igračka iz djetinjstva. Često ona plišana koju grliš kad ulaziš u svijet snova i ne zaboravljaš kad ideš u vrtić. Beba jaguar, primjerice, tigrić Leo ili rakun Dragi... 
Bakina kuća pamti dvije van carstva dječjih soba. 
        Prabaki je pradjed jednom poklonio veliku pandu. Bijelo - crnu, plišanu. Prabaka joj je na glavu stavila karirani sivo-bijeli šeširić. Panda je uvijek sjedila u sredini njihovog bračnog kreveta. Kad je umro pradjed, panda se preselila na njegovu stranu kreveta. Prabaka joj je uvijek prije spavanja nježno dodirnula njuškicu. Za laku noć. Kad je prabaka oboljela i teško se kretala, pomogli su joj mijenjati posteljinu. 
- Samo mi pandu vratite na mjesto - nasmijala se nježno, gotovo dječjim osmijehom. 
Došlo je i prabakino vrijeme...
Panda je ostala sama. Gledala je ukućane crnim, sjajnim očima koje kao da su govorile: - Bojim se! - Kad su je djeca podigla s kreveta, samo ih je zagrlila. I znala je da nije izgubila dom.  
         Svega toga sjetila se baka, prabakina kćer, kad je djed uporno skupljao paketiće sa sličicama "Zvjerići" iz Konzuma i popunjavao mali album naljepnicama iz njih. Za kupnju jedne plišane igračke. Zaljubio se u majmunčića s bananom. - Poklonit ćemo ga nekome - objašnjavao je kao da se opravdava. 
- Jesi li ikada imao takvu igračku? - nasmijala se baka. - Paaa..., ne takvu. Imali smo one koje smo sami napravili. Od limenih kutija paste za cipele. Od stare gume ili drva...- 
Kad je donio majmunčića iz dućana, baka je znala da majmunčić neće nikud otići. Stavila ga je na sredinu bračnog kreveta. Dodirnula mu je kažiprstom i palcem oba uha. Bila su to dva najmekanija uha koja je ikad dotaknula (osim uha njezine dječice!). - Jesi li vidjela kako mu oči svijetle u mraku? - primijetio je djed jedne večeri kao da se radi o nečem vrlo značajnom. Baka je onda upitala djeda kako se zove taj čije oči prekrasno svijetle. Djed je odgovorio kao iz topa; - Cheeta. - ( Baka je rekla da drugi odgovor nije ni očekivala od nekog tko je odrastao uz filmove o Tarzanu.) 
           Djed je nastavio lijepiti naljepnice iz Konzuma. Za drugog plišanca. Da ga poklone nekom djetetu. Jer njihova su djeca već prerasla plišance.  
           A možda i nisu?! Kad nisu neki  u sedamdesetoj. 

(Zagreb, srpanj,  2025.)

PERO IZ VREĆE ZA KRUMPIR

- Dosta je da radiš spačke,

kakvi štenci, kakve mačke!

Kod kuće već imaš tri.

Oglašavaj: napušteni - k nama svi! -

- Ali mama, gle te oči, 

zar ti srce ne poskoči? -

- Eh, Sabina, sve je krasno,

al ti mora postat jasno:

cijeli svijet se spasit ne da, 

jednom dovući ćeš medvjeda! -

I uzalud mama priča,  

skupljač šapica i ptića

revno radi na svom planu

(u plan sve te nove njuške stanu).

Ni dva dana da je mir, 

dođe ON u vreći za krumpir. 

Pod krevetom da ga skrije?

Loše! Mama gluha nije, 

a sitan se mijauk javlja

negdje tamo kraj uzglavlja. 

Kompromis su našli, srećom,

i mačić donešen vrećom 

u prijateljski ode dom. 

No ne osta sve na tom. 

Mama mrmlja: sve nahero,

misleć da je mačić Pero,

Pero, Pero - svi ga zvali

(ni gledali niti znali...)

pa na kraju priče ove

Pero se sad Perica zove!

(Zagreb, siječanj, 2025.)

 

 

 

ZVIJEZDE ZA MOJE VOLJENE

Tamnim, praznim noćnim nebom

vješa zvijezde noćna vila,

zlatnim koncem o svod veže, 

blistav prah zasipa krila. 

Veži jednu za mog tatu,

drugu zvijezdu mojoj mami, 

treću, vilo, malom bratu

da im budu vodilje u tami. 

(Zagreb, ožujak, 2025.)

 

U ZAGRLJAJU ŠUME

Kraj zaraslog šumskog puta,

pod gustim spletom suhog granja,

grmić sitnih ljubičica

iz zemlje izranja.

Sunce pije vodu s lista,

iz duboke sjene

žuti šafran k njemu stremi

pa iz lukovice krene.

Drijemovac uz šumski potok

izvirio kroz niske trave,

livada, šikara, šuma,

puni su proljetne slave.

Ožujak zanosom novim

proljetnice po tlu niže, 

svo korijenje uspavano

iz dubokog sna podiže. 

Ovdje ljubičastu, tamo bijelu

unosi u bogat šumski vez,

paletu boja i oblika;

savršeni zlatni rez!

Tu sam. Ja sam dio toga!

Nesavršen i slab, 

tonem sav u njedra šume...

Toplo dočeka me grab. 

(Zagreb, veljača,  2025.)