FTIČEKI SE ŽENIJU

Graja vrabaca u dvorištu Bake Gazdarice jednog je poslijepodneva u veljači bila posebno glasna. Ulazeći u kuću s Unučicom, Baka je na tren zastala i podigla prst uvis:

- Slušaj kako su danas raspjevani! Spremaju se u svatove! -

- Kakve svatove?! - čudila se njena Unučica. 

- Sutra je Valentinovo. Još je moja baka govorila: "Za Valentinovo se ftičeki ženiju". -

Dok su zatvarale ulazna vrata, vila Prahenka je sjedila kraj stepenica, na rubu velike tegle ispunjene zemljom u kojoj su još mirovali zumbuli. Onda se digla i poletjela uvis, među vrapčiće. 

-Što to čujem? Ima li netko od vas vrabaca noćas vjenčanje? -

Vrapčići su se veselo pogledavali: - Sjećaš li se Kljucka? S njim si razgovarala tu , na žici, prije godinu dana. -

Sjetila se mala vila kako su prošle godine, baš uoči Valentinova, jednog iz skupine, Kljucka, ostali zadirkivali kako je zaljubljen u ljupku vrabicu Točkicu, a ne usuđuje joj se to priznati. Kljucko, mladi sivo-smeđi vrabac izrazito tamnog kljuna, posramljeno se pomaknuo u stranu na žici pergole:  

- Ostavite  me na miru! -

Tada je Prahenka sjela na žicu pored njega. 

- Hej, pusti njih! Samo se vole zafrkavati. Bezazleno bockaju. I razumijem te, nije lako priznati nekome da ti se sviđa... ili da ga voliš. Bojiš se odgovora? Hmmm..., pokušaj sebi postaviti pitanje: kako se ona ponaša prema meni? Možda kroz neke sitnice možeš vidjeti imaš li razloga za nadu. -

Nije ni mala vila o ljubavi znala mnogo više od njega, ali ga je htjela utješiti i potaknuti na konačnu odluku.  

- Što vrijedi da šutiš? Ako i doživiš neuspjeh - bar si pokušao, bar si bio hrabar. O ljubavi treba razgovarati, ali lijepo, u pravom trenutku. - 

- Kako ću znati koji je pravi trenutak? - pitao je malo ohrabren Kljucko. 

Ni Prahenka nije bila naročito sigurna u to, ali mu je rekla: - Nije li sutra Valentinovo? Ako je to dan zaljubljenih, kako sam čula, evo ti prilike da nešto smisliš! Hajde, vrapci nikad ne odustaju! -

I odletjela je sa žice , puštajući vrapčića da promisli što će i kako će učiniti. Od onda ga nije vidjela pa nije ni znala što se na kraju dogodilo.

- Znači - o njemu se radi! Ako je mladoženja Kljucko, kako se zove mladenka? - upitala je sada Prahenka no niti jedan od vrapčića iz skupine nije bio siguran. - Kakvi ste vi svatovi! Nitko ne zna mladenkino ime! - šalila se vila. 

Jutra u veljači očekivano su hladna. To ne sprečava male jaglace da hrabro krenu iz zimom uspavane zemlje. Budili su se između trsova kad je Baka Gazdarica (tako je zovu vile iz njenog dvorišta) prošla pored njih noseći u rukama košaricu. A vila Prahenka koja zimi stanuje u podnožju lijeske još je zijevala u svom krevetiću. Dva je puta protrljala svoje oči: - Kamo će Baka tako rano? - 

Stvarno! Još se nije posve razdanilo, a Baka je (gle!) iz košarice počela vaditi svježe pečena peciva u obliku ptica i vješala ih je na trsove i niže grane lijeske. Sve nekako krišom, da je ne vide iz kuće. Prahenka je sad shvatila: kad je Gazdarica bila djevojčica i njezina je baka tako za nju vješala slatka peciva na grane za Valentinovo, kad se "ftičeki ženiju". Jer je takav bio običaj u Svijetu ljudi. 

Kad se Baka vratila u kuću, vila je kroz poluotvorena vrata čula kako poziva Unučicu: - Malena, dođi brzo! Još uvijek vrapci veselo pjevaju. Cijelu su noć svadbovali. Brže, pogledaj u dvorištu je li od svadbe ostalo što kolača! -

Djevojčica je u trenu preko pidžamice  ogrnula kaput i istrčala u dvorište, radosno uzvikujući i pljeskajući ručicama svaki put kad bi ugledala neko od slatkih peciva kako se njiše na grani. Mala vila letjela je iznad nje od jednog slatkog iznenađenja do drugog, jednako se veseleći dječjem uzbuđenju. Naravno, ni dijete ni Baka nisu je vidjeli jer je Svijet vila nevidljiv Svijetu ljudi.

 

Prahenka, koja je cijelu noć čvrsto spavala i nije čula nikakve zvukove koji bi upućivali na vrapčju svadbu, sad se zapitala: - Je li se stvarno noćas vjenčao par vrabaca ili je i to samo priča kao ona iz Svijeta ljudi? -

- Mladiću... - dozvala je nekog vrapčića koji je ispred lijeske uporno tražio hranu, kao da mu ona sa svadbenog stola nije bila dovoljna. - Je li se doista ove noći oženio Kljucko? -

- Da, Kljucko, da, da...- skakutao je vrapčić okolo i nije izgledao niti malo umoran. (Ma, je li se stvarno svadbovalo ili se svi oni šale? Trče okolo i neumorno galame, ne izgledaju kao da su probdjeli cijelu noć!)

- A kako se zove mladenka? -

- Zaboravio sam..., živ-živ - skakutao je i dalje vrapčić.

- Zove li se Točkica? - bila je uporna Prahenka.

- Da, da..., sjetio sam se, zove se Točkica! - 

Smiješak na licu vile Prahenke zasjao je baš kao sunce koje se taj čas ukazalo. 

- Aaaaaa....., Kljucko, ... ipak si joj priznao...! Sviđa mi se, stvarno mi se sviđa to Valentinovo! -

(Zagreb, 2014.)

Jeste li ovo znali?

U nekim dijelovima naše zemlje, davno, uvriježio se običaj da se na Valentinovo ujutro o grane vješaju svježe pečena peciva u obliku ptica koja su se darivala. Djeci se govorilo da su se te noći ptičice ženile (u Međimurju bi rekli "ftičeki se ženiju").