DJEČAK I KOVČEG

Kako jedna tako obična stvar može promijeniti život jednog dječaka?

Dječak je rijetko kad čuo svoje roditelje da se svađaju. Uglavnom je slušao prigovaranja ispod glasa i gledao namrštena lica. Nije bio spreman na kovčeg koji je jednog jutra stajao u hodniku. Tatin kovčeg.

- Tata, kamo ćeš? -

- Daleko. -

- Zašto ideš? -

- Mama će ti objasniti. Mi više ne možemo zajedno. -

- Kad ćeš se vratiti? -

- Vidjet ćemo. -

Odnio je u kovčegu sva napikavanja lopte, sva puštanja zmajeva, svaki odlazak u kino koji je dječak htio podijeliti s tatom. 

Koju godinu kasnije, još je jedan kovčeg stajao na izlazu iz stana - sestrin.

- Kamo ideš? -

- Daleko. -

- Kad ćeš se vratiti? -

- Ne znam. Moram zarađivati. Tu mi nema opstanka. -

Činilo mu se da je sestrin kovčeg odnio ono malo smijeha što je ostalo u domu, odnio je zajedničke večeri uz crtiće i kokice, toplinu njegove ruke u njezinoj. 

Ponekad je došao paket od tate.

Ponekad je došao paket od sestre. 

Iz daljina. Svaki je paket nosio poštansku marku druge zemlje. 

Samo se njihovi koferi nisu vraćali. 

Kad je dječak išao na sedmodnevni  školski izlet i mama mu je htjela stvari spakirati u lijepi, mali kovčeg, dječak nije dao. Uporno je odbijao dok sve nije premjestila u staru sportsku torbu. Jadna mama, nije se dosjetila! 

Dječak jednostavno nije volio kofere. Zar je čudno? Bio mu je pun kufer kofera. 

(Zagreb, veljača 2022.)