Miroševac,
večer na Sve svete.
Iz rijeke lica u prolazu
izdvajam starca i dijete.
On nosi očito iz svog vrta
ubran buketić,
dijete u ruci jedan
napola uveli cvjetić.
U slavi raskošnih cvjetnih buketa
bilježim ovaj
starca i djeteta.
Još sam ih jednom vidjela
red grobova dalje,
kraj svježe zatvorenog stoje.
Pogrbljen starac i sitna djevojčica.
Kako se meni sad neznatnim čine
sve tuge moje...
Dijete je sklopilo ruke.
Molilo je dugo, šapćući u mraku:
možda za mamu..., možda za tatu...,
možda za baku...
Nad upaljenom svijećom
starac obriše oči.
Još se više pogurio.
Iz redova šutljivih grobova
u mene hladan mrak je zurio.
(Zagreb, rujan 2018.)
nedjelja, 30. rujna 2018.
petak, 7. rujna 2018.
ISPOD ŠEŠIRA
Ida, sjećaš se hrasta
gdje smo igrali tačke,
cerekanja kad smo s grana
visjeli naglavačke?
Slike naših nasmijanih lica
ispod šešira vadim,
povremeno uglancam
i šešir se smije, zna što radim.
Što su mi, Ida, kose
više rjeđe i sijede,
ove sličice jasnije vidim,
druge pod šeširom sve više blijede.
Što mi korak postaje teži
srce, proljetna lasta,
sve se upornije vraća
do onog hrasta.
(Zagreb, 07. rujna 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- tačke - ovdje dječja igra "vožnje tački" (hodanje na rukama dok te drugi sudionik igre drži za noge)
- cerekanje, cerekati (se) - glasno i nepristojno se smijati
- glancati - (purgerskim rječnikom) laštiti, davati sjaj
gdje smo igrali tačke,
cerekanja kad smo s grana
visjeli naglavačke?
Slike naših nasmijanih lica
ispod šešira vadim,
povremeno uglancam
i šešir se smije, zna što radim.
Što su mi, Ida, kose
više rjeđe i sijede,
ove sličice jasnije vidim,
druge pod šeširom sve više blijede.
Što mi korak postaje teži
srce, proljetna lasta,
sve se upornije vraća
do onog hrasta.
(Zagreb, 07. rujna 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- tačke - ovdje dječja igra "vožnje tački" (hodanje na rukama dok te drugi sudionik igre drži za noge)
- cerekanje, cerekati (se) - glasno i nepristojno se smijati
- glancati - (purgerskim rječnikom) laštiti, davati sjaj
srijeda, 5. rujna 2018.
PREDBOŽIĆNI ISPIT
Bilo je to nekoliko dana prije Božića. Lana je spavala u krevetu svoje sobe. Vani je tiha zimska noć sijala po ulicama i kućama bijele zvjezdice. Rastao je sjajni bijeli pokrov po gradu. Lana se probudila jer joj se učinilo da je kroz san čula nekakve koračiće. Onda je u mraku sobe uspjela vidjeti brzu sjenu između vrata i prozora. Lana nije bila naročito plašljiva. Upalila je noćnu lampicu i sjela.
Stvarno! Netko je tu! Kraj kreveta je protrčao mali vilenjak u zelenim hlačicama i kaputiću iste boje, sa zelenom vilenjačkom kapicom na glavi. Sakrio se iza uzglavlja ležaja i virio. Lana klekne na krevetu i nagne se da ga bolje vidi.
- Stoj, ne trči više! Vidjela sam te... Zašto se skrivaš? -
- Da se razumijemo odmah na početku: ne skrivam se, samo te nisam htio uplašiti! - odrješito će mali došljak.
- Tko si ti uopće? -
- Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja, draga Lana! - nasmije se vilenjak, a Lana se dosjeti: - Znam, ti si vilenjak Djeda Mraza! Prepoznala sam te! -
- Točno. Imam zadatak do Badnjaka riješiti nekoliko upitne djece. Poput tebe! -
Ovo uznemiri Lanu.
- Zašto upitne, molit ću fino!? Po čemu sam ja upitna, ha? -
- Ovako, draga moja djevojčice: Djed Mraz ima knjige dobrih i zločestih dječaka. Dobrih i zločestih djevojčica. To si možda već čula. Ima i bilježnicu s adresama onih koji nisu ni jedno ni drugo. Upitni su! Još su pod znakom pitanja, razumiješ? Nama je zadatak provjeriti neke stvari kako bismo sigurno znali u koju knjigu će na kraju tko upasti. -
- Nama? Tko je to sve? -
Iza ormara ukaže se glava još jednog vilenjaka.
- To sam i ja! -
- I ja! - treći se izvuče iz kutije s igračkama.
- Auuuu, pa vas ima...! - zaprepasti se Lana nad činjenicom da su se skrivali svud po njenoj sobi. - I što sad? -
- Moraš ispuniti naš upitnik, pisati nešto kao mali ispit - rekao je prvi vilenjak.
- Ispuniti? Još ne znam sva slova, kako ću pisati?! - odgovorila je potišteno Lana.
- Ništa zato! Može i usmeno. Postavljat ćemo ti pitanja, a ti odgovaraj! - rekao je drugi vilenjak. - Ali brzo, nemamo dosta vremena. -
- Pitanje broj jedan! - unese joj se strogo u lice treći vilenjak. - Misliš li da je u redu uništavati darovane stvari? Ako ne misliš tako, zašto si žirafi Pjegici istrgnula stakleno oko i rep? Dobila si je prošlog Božića na dar, zar se tako čuvaju igračke? -
- Nisam ja! To je učinio Borna iz moje ulice. Iščupao joj je oko i rep i bacio je u blato pa sam je morala prati. Ja volim Pjegicu. Vidi, svaku večer nosim je sa sobom u krevet. - I Lana pokaže plišanu žiraficu položenu na jastuk.
- Dobroooo..., onda smo imali pogrešan podatak. Pišem.... - Treći vilenjak zabilježi u svoj mali notes: "Bornu upisati u Knjigu zločestih dječaka. Bez darova ovog Božića."
- Uuuuuh... - istisne Lana s mukom kad je to čula. - Vilenjače... -
- Zovem se Ključar - reče treći vilenjak.
- Ključaru, molim te..., zapiši, reci Djedu Mrazu da nisam htjela izdati Bornu. I nije Borna zločest dječak. Istina, sve je ono napravio s Pjegicom, ali samo tada i nikad više! Popravio se, stvarno. Rekao je da mu je žao. Ponudio mi je da će potražiti novo oko za Pjegicu. I već joj je pričvrstio rep. Molim te, reci Djedu da meni ništa ne mora donijeti, samo neka oprosti Borni, da Borna ne bude u Knjizi zločestih dječaka. -
Gleda je vilenjak i smješka se: - Znaš li zašto me zovu Ključar? - Lana odmahuje glavom. - Zato jer otključavam vrata srca i zavirujem u njega. Eto, zavirio sam u tvoje srce i vidim da je iskreno. Dobro, brišem prijedlog da se Borna upiše u Knjigu zločestih dječaka. -
- Sad ja, sad ja!!! - pokuca nestrpljivo o noćni ormarić drugi vilenjak i zaškilji u nju kroz okrugle naočale.
- Moje pitanje: je li u redu na neki dobiveni zadatak ili nečiju molbu odgovoriti s "neću"? Ako nije u redu, zašto si ono jednom mami rekla "neću"? -
Lana počne prebirati po sjećanju kad je to moglo biti da je mami rekla "neću". Kad se sjetila, prekrije rukom usta i snuždi se. Slabašno slegne ramenima. Bilo ju je sram.
- Ne govoriš ništa? Priznaješ! - I drugi vilenjak upiše u svoju bilježnicu: "Pri-zna-je!", a ispod toga: "Nema valjanog objašnjenja".
- Može potpitanje? - okrene on glavu prema Lani. - A da ti zamoliš mamu da ti spremi doručak, što bi bilo da ona tebi odgovori s "neću"? Da zamoliš tatu da te vodi u kino, a on ti kaže "neću"? Da ti svi odreda odgovaraju s "neću", kako bi ti bilo? -
Šuti Lana. Gricka usnu i gleda ga ispod oka. Odjednom, vilenjak se nasmije i prijateljski joj prodrma rame.
- Ne brini. Ti ne znaš da je moje ime Razumko. Ja upravo čitam što ti se sad mota po glavici i vidim da si shvatila da to nije bilo lijepo. -
- Vilenjače, ja sam već prije mamu zamolila da mi oprosti i napravila sve što je trebalo. -
- To je dobro, razumno je. Zašto ja to onda nemam zabilježeno? E, u tom slučaju ćemo ovako... - Razumko prekriži ono ranije upisano u svom notesu i sad upiše: "Žao joj je, stvar ispravljena".
- Dečki, razlaz! Vi se tu raspričali, a žuri nam se dalje - vikne onaj vilenjak kojeg je Lana prvog ugledala kraj kreveta.
- Još je moje pitanje ostalo: smatraš li da je prihvatljivo biti neuredan? Zašto ti, Lana, ne pospremaš svoje stvari? Jedna papuča ti je neku večer bila u hodniku, druga u sobi! Crtančica na podu, čarapa pod krevetom! Lutka u košari s prljavim rubljem, a prljava vestica u kutiji s igračkama, je li to tvoj red? Zamisli da Djed Mraz s takvim nemarom dijeli darove. Ti bi dobila nogometnu loptu jer bi mu ona prva došla pod ruku, a Borna, na primjer, set za manikiranje! -
- Ja se ne igram nogometnom loptom. -
- Eto vidiš. Ali u kaosu od igračaka možda bi te i dopala. Kako bi izgledalo kad bi Djed držao stvari poput tebe? -
Lana uzdahne pod teretom ove optužbe i upre prstom u malu bilježnicu u njegovoj ruci.
- Hoćeš li i to upisati unutra, da sam neuredna? -
- Neću. Zovem se Spremko i znam prepoznati kad netko nešto može i hoće. Vidim da si večeras uredno složila sve svoje stvari i oprala zubiće, na vrijeme otišla u krevet. Vidim da možeš, a hoćeš li i ubuduće? -
- Hoću, hoću, obećajem! -
- Ne obećavaj ništa što nećeš ispuniti. Pazi, naše bilježnice su uvijek spremne! -
- Ključaru, Razumko, Spremko, recite Djedu da mi ništa ne mora donijeti za Božić, samo neka se ne ljuti na mene! -
- Draga Lanice, ti si svoj predbožićni ispit položila - smije se djevojčici Ključar.
- Jesam? - nesigurno će Lana.
- Kad si se zauzela za Bornu, kad si uvidjela da si pogriješila rekavši mami "neću", kad si počela držati urednom svoju sobu.., onda si već ispit položila. -
- Više nisam upitna? -
Tri mala vilenjaka pospreme svoje bilježnice u džepove svojih zelenih kaputića.
- Laku noć, Lanice, spavaj slatko. U Knjizi dobrih djevojčica sada piše i tvoje ime. -
(Zagreb, 2016.)
Stvarno! Netko je tu! Kraj kreveta je protrčao mali vilenjak u zelenim hlačicama i kaputiću iste boje, sa zelenom vilenjačkom kapicom na glavi. Sakrio se iza uzglavlja ležaja i virio. Lana klekne na krevetu i nagne se da ga bolje vidi.
- Stoj, ne trči više! Vidjela sam te... Zašto se skrivaš? -
- Da se razumijemo odmah na početku: ne skrivam se, samo te nisam htio uplašiti! - odrješito će mali došljak.
- Tko si ti uopće? -
- Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja, draga Lana! - nasmije se vilenjak, a Lana se dosjeti: - Znam, ti si vilenjak Djeda Mraza! Prepoznala sam te! -
- Točno. Imam zadatak do Badnjaka riješiti nekoliko upitne djece. Poput tebe! -
Ovo uznemiri Lanu.
- Zašto upitne, molit ću fino!? Po čemu sam ja upitna, ha? -
- Ovako, draga moja djevojčice: Djed Mraz ima knjige dobrih i zločestih dječaka. Dobrih i zločestih djevojčica. To si možda već čula. Ima i bilježnicu s adresama onih koji nisu ni jedno ni drugo. Upitni su! Još su pod znakom pitanja, razumiješ? Nama je zadatak provjeriti neke stvari kako bismo sigurno znali u koju knjigu će na kraju tko upasti. -
- Nama? Tko je to sve? -
Iza ormara ukaže se glava još jednog vilenjaka.
- To sam i ja! -
- I ja! - treći se izvuče iz kutije s igračkama.
- Auuuu, pa vas ima...! - zaprepasti se Lana nad činjenicom da su se skrivali svud po njenoj sobi. - I što sad? -
- Moraš ispuniti naš upitnik, pisati nešto kao mali ispit - rekao je prvi vilenjak.
- Ispuniti? Još ne znam sva slova, kako ću pisati?! - odgovorila je potišteno Lana.
- Ništa zato! Može i usmeno. Postavljat ćemo ti pitanja, a ti odgovaraj! - rekao je drugi vilenjak. - Ali brzo, nemamo dosta vremena. -
- Pitanje broj jedan! - unese joj se strogo u lice treći vilenjak. - Misliš li da je u redu uništavati darovane stvari? Ako ne misliš tako, zašto si žirafi Pjegici istrgnula stakleno oko i rep? Dobila si je prošlog Božića na dar, zar se tako čuvaju igračke? -
- Nisam ja! To je učinio Borna iz moje ulice. Iščupao joj je oko i rep i bacio je u blato pa sam je morala prati. Ja volim Pjegicu. Vidi, svaku večer nosim je sa sobom u krevet. - I Lana pokaže plišanu žiraficu položenu na jastuk.
- Dobroooo..., onda smo imali pogrešan podatak. Pišem.... - Treći vilenjak zabilježi u svoj mali notes: "Bornu upisati u Knjigu zločestih dječaka. Bez darova ovog Božića."
- Uuuuuh... - istisne Lana s mukom kad je to čula. - Vilenjače... -
- Zovem se Ključar - reče treći vilenjak.
- Ključaru, molim te..., zapiši, reci Djedu Mrazu da nisam htjela izdati Bornu. I nije Borna zločest dječak. Istina, sve je ono napravio s Pjegicom, ali samo tada i nikad više! Popravio se, stvarno. Rekao je da mu je žao. Ponudio mi je da će potražiti novo oko za Pjegicu. I već joj je pričvrstio rep. Molim te, reci Djedu da meni ništa ne mora donijeti, samo neka oprosti Borni, da Borna ne bude u Knjizi zločestih dječaka. -
Gleda je vilenjak i smješka se: - Znaš li zašto me zovu Ključar? - Lana odmahuje glavom. - Zato jer otključavam vrata srca i zavirujem u njega. Eto, zavirio sam u tvoje srce i vidim da je iskreno. Dobro, brišem prijedlog da se Borna upiše u Knjigu zločestih dječaka. -
- Sad ja, sad ja!!! - pokuca nestrpljivo o noćni ormarić drugi vilenjak i zaškilji u nju kroz okrugle naočale.
- Moje pitanje: je li u redu na neki dobiveni zadatak ili nečiju molbu odgovoriti s "neću"? Ako nije u redu, zašto si ono jednom mami rekla "neću"? -
Lana počne prebirati po sjećanju kad je to moglo biti da je mami rekla "neću". Kad se sjetila, prekrije rukom usta i snuždi se. Slabašno slegne ramenima. Bilo ju je sram.
- Ne govoriš ništa? Priznaješ! - I drugi vilenjak upiše u svoju bilježnicu: "Pri-zna-je!", a ispod toga: "Nema valjanog objašnjenja".
- Može potpitanje? - okrene on glavu prema Lani. - A da ti zamoliš mamu da ti spremi doručak, što bi bilo da ona tebi odgovori s "neću"? Da zamoliš tatu da te vodi u kino, a on ti kaže "neću"? Da ti svi odreda odgovaraju s "neću", kako bi ti bilo? -
Šuti Lana. Gricka usnu i gleda ga ispod oka. Odjednom, vilenjak se nasmije i prijateljski joj prodrma rame.
- Ne brini. Ti ne znaš da je moje ime Razumko. Ja upravo čitam što ti se sad mota po glavici i vidim da si shvatila da to nije bilo lijepo. -
- Vilenjače, ja sam već prije mamu zamolila da mi oprosti i napravila sve što je trebalo. -
- To je dobro, razumno je. Zašto ja to onda nemam zabilježeno? E, u tom slučaju ćemo ovako... - Razumko prekriži ono ranije upisano u svom notesu i sad upiše: "Žao joj je, stvar ispravljena".
- Dečki, razlaz! Vi se tu raspričali, a žuri nam se dalje - vikne onaj vilenjak kojeg je Lana prvog ugledala kraj kreveta.
- Još je moje pitanje ostalo: smatraš li da je prihvatljivo biti neuredan? Zašto ti, Lana, ne pospremaš svoje stvari? Jedna papuča ti je neku večer bila u hodniku, druga u sobi! Crtančica na podu, čarapa pod krevetom! Lutka u košari s prljavim rubljem, a prljava vestica u kutiji s igračkama, je li to tvoj red? Zamisli da Djed Mraz s takvim nemarom dijeli darove. Ti bi dobila nogometnu loptu jer bi mu ona prva došla pod ruku, a Borna, na primjer, set za manikiranje! -
- Ja se ne igram nogometnom loptom. -
- Eto vidiš. Ali u kaosu od igračaka možda bi te i dopala. Kako bi izgledalo kad bi Djed držao stvari poput tebe? -
Lana uzdahne pod teretom ove optužbe i upre prstom u malu bilježnicu u njegovoj ruci.
- Hoćeš li i to upisati unutra, da sam neuredna? -
- Neću. Zovem se Spremko i znam prepoznati kad netko nešto može i hoće. Vidim da si večeras uredno složila sve svoje stvari i oprala zubiće, na vrijeme otišla u krevet. Vidim da možeš, a hoćeš li i ubuduće? -
- Hoću, hoću, obećajem! -
- Ne obećavaj ništa što nećeš ispuniti. Pazi, naše bilježnice su uvijek spremne! -
- Ključaru, Razumko, Spremko, recite Djedu da mi ništa ne mora donijeti za Božić, samo neka se ne ljuti na mene! -
- Draga Lanice, ti si svoj predbožićni ispit položila - smije se djevojčici Ključar.
- Jesam? - nesigurno će Lana.
- Kad si se zauzela za Bornu, kad si uvidjela da si pogriješila rekavši mami "neću", kad si počela držati urednom svoju sobu.., onda si već ispit položila. -
- Više nisam upitna? -
Tri mala vilenjaka pospreme svoje bilježnice u džepove svojih zelenih kaputića.
- Laku noć, Lanice, spavaj slatko. U Knjizi dobrih djevojčica sada piše i tvoje ime. -
(Zagreb, 2016.)
nedjelja, 2. rujna 2018.
FILIPOV PRVI MOST
Filipu je baka na internetu pronašla fotografije najljepših i najneobičnijih mostova na svijetu. Sjedili su ispred kompjutora i zajedno ih gledali.
Filip se čudio veličanstvenom pokretnom mostu s tornjevima preko rijeke Temze u Londonu, jednom od najvećih visećih mostova na svijetu u San Francisku, elegantnom "labuđem" mostu u Roterdamu, spiralnom mostu Nanpu u Šangaju, posebno japanskom mostu straha Ešima Ohaši s ludo strmim nagibom.... Svidio mu se i dvostruko spiralni Heliks u dalekom Singapuru jer mu je naročito lijepo izgledao onako osvijetljen noću, nebeski most u Maleziji i jedan viseći u kanadskoj prašumi visoko iznad divlje rijeke.
- Rado bih tuda prošetala - priznala je baka pokazujući fotografiju drvenog mosta Kintai u Japanu koji je stajao na širokim kamenim lukobranima.
- Jednog ću dana i ja graditi takve mostove - samouvjereno je izjavio Filip.
- To bi bilo nešto! - oduševila se baka.
U njihovu ulicu, dvije kuće dalje, doselila se nova obitelj. Filip je vidio dječaka, otprilike svojih godina, nešto nižeg i tamnoputog, kako pomaže nositi kutije kad su useljavali. Nitko iz ulice nije ih poznavao i nakon dosta vremena ljudi su ih još uvijek škrto pozdravljali u prolazu, uglavnom kimanjem glave ili samo podizanjem ruku. Onako po istini, ljudi nisu puno ni marili, svatko je žurio svojim putem i nitko nije imao volje za upoznavanjem.
- Tužno je to - rekla je zamišljeno Filipova baka jednog dana. - Čovjek umije napraviti silne zgrade, neobične vrtove, prekrasne mostove, a mostovi su sjajna stvar jer spajaju mjesta i ljude. Ipak, čovjek sve manje zna graditi one najvažnije - mostove prijateljstva. Eeee, ponestaje mu za to materijala. -
- Kakav to materijal treba za most prijateljstva? - zainteresirao se Filip.
- Čisto srce. Povjerenje. Spremnost da prihvatiš nečiju različitost,eto to. Znaš, nije to uvijek lako niti odraslima. Ponekad je opasno komunicirati samo srcem. Da, treba biti oprezan s onima koje ne poznaješ, a često je teško prepoznati i zločeste namjere poznatih. No vrata srca ne trebaju ostati zatvorena. Dobro postoji. -
Filip je u jednom trenutku nakratko zaboravio da će biti graditelj mostova. Kad ga je nakon nekog vremena sestrična upitala što bi želio biti kad odraste, kao iz topa je odgovorio: - Jutjuber,* oni dosta zarađuju. A ti?-
- Influenserica *- važno je digla nos dvanaestogodišnjakinja. - Imat ću tristo tisuća fanova. Svaki dan po dvadeset tisuća lajkova. -
Baka se, slušajući ih, smješkala.
- Što bi ti, bako, bila radije? Jutjuber ili influenserica? -
- Radije bih bila prijatelj prijateljima, samo njih nekoliko ili jednom, oni me nikada neće odlajkati. -
- Ma daj, bako, prijatelj - to nije zanimanje! -
- To je više od zanimanja - sad je bila ozbiljna baka. - Jedan je pametan čovjek rekao: biti prijatelj nije predmet koji učiš u školi, ali ako sam ne naučiš kako biti dobar prijatelj, nisi u životu ništa niti naučio! -
Sutradan su baka i Filip zajedno pekli fine kiflice sa sirom. Kad su bile pečene, Filip upita baku mogu li odvojiti desetak komada na poseban tanjurić.
- Što ćeš s njima? - začudi se baka.
- Mislio sam... možda jednog dana ipak budem graditelj mostova, ali za početak.... išao bih sada graditi jedan mali most prijateljstva - i Filip pokaže glavom prema kući u kojoj su živjeli novi susjedi. Baka je vidjela kako se tamo u dvorištu Filipov tamnoputi vršnjak igra loptom. - Možemo li zajedno, bako? -
- Uvijek. -
Baka skine pregaču, doda Filipu tanjurić s kiflicama i krene s njim ulicom. Na vratima kuće ispred koje se igrao dječak pojavi se njegova majka. Baka podigne ruku i mahne joj, prilazeći. Žena kao da je časak oklijevala, onda se široko osmjehne i počne mahati u znak poziva.
(Zagreb, 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- jutjuber (YouTuber) - mnogima danas "zanimanje iz snova", inače onaj koji komentira razne video igre ili vrši recenzije igračaka za djecu kao važan izvor informacija i zabave s velikim utjecajem na kupnju
- influenser (influencer-engl.) - označava osobu ili skupinu osoba velikog utjecaja zbog svojeg ugleda ili položaja (koja na društvenim mrežama ima dosta sljedbenika).
Filip se čudio veličanstvenom pokretnom mostu s tornjevima preko rijeke Temze u Londonu, jednom od najvećih visećih mostova na svijetu u San Francisku, elegantnom "labuđem" mostu u Roterdamu, spiralnom mostu Nanpu u Šangaju, posebno japanskom mostu straha Ešima Ohaši s ludo strmim nagibom.... Svidio mu se i dvostruko spiralni Heliks u dalekom Singapuru jer mu je naročito lijepo izgledao onako osvijetljen noću, nebeski most u Maleziji i jedan viseći u kanadskoj prašumi visoko iznad divlje rijeke.
- Rado bih tuda prošetala - priznala je baka pokazujući fotografiju drvenog mosta Kintai u Japanu koji je stajao na širokim kamenim lukobranima.
- Jednog ću dana i ja graditi takve mostove - samouvjereno je izjavio Filip.
- To bi bilo nešto! - oduševila se baka.
U njihovu ulicu, dvije kuće dalje, doselila se nova obitelj. Filip je vidio dječaka, otprilike svojih godina, nešto nižeg i tamnoputog, kako pomaže nositi kutije kad su useljavali. Nitko iz ulice nije ih poznavao i nakon dosta vremena ljudi su ih još uvijek škrto pozdravljali u prolazu, uglavnom kimanjem glave ili samo podizanjem ruku. Onako po istini, ljudi nisu puno ni marili, svatko je žurio svojim putem i nitko nije imao volje za upoznavanjem.
- Tužno je to - rekla je zamišljeno Filipova baka jednog dana. - Čovjek umije napraviti silne zgrade, neobične vrtove, prekrasne mostove, a mostovi su sjajna stvar jer spajaju mjesta i ljude. Ipak, čovjek sve manje zna graditi one najvažnije - mostove prijateljstva. Eeee, ponestaje mu za to materijala. -
- Kakav to materijal treba za most prijateljstva? - zainteresirao se Filip.
- Čisto srce. Povjerenje. Spremnost da prihvatiš nečiju različitost,eto to. Znaš, nije to uvijek lako niti odraslima. Ponekad je opasno komunicirati samo srcem. Da, treba biti oprezan s onima koje ne poznaješ, a često je teško prepoznati i zločeste namjere poznatih. No vrata srca ne trebaju ostati zatvorena. Dobro postoji. -
Filip je u jednom trenutku nakratko zaboravio da će biti graditelj mostova. Kad ga je nakon nekog vremena sestrična upitala što bi želio biti kad odraste, kao iz topa je odgovorio: - Jutjuber,* oni dosta zarađuju. A ti?-
- Influenserica *- važno je digla nos dvanaestogodišnjakinja. - Imat ću tristo tisuća fanova. Svaki dan po dvadeset tisuća lajkova. -
Baka se, slušajući ih, smješkala.
- Što bi ti, bako, bila radije? Jutjuber ili influenserica? -
- Radije bih bila prijatelj prijateljima, samo njih nekoliko ili jednom, oni me nikada neće odlajkati. -
- Ma daj, bako, prijatelj - to nije zanimanje! -
- To je više od zanimanja - sad je bila ozbiljna baka. - Jedan je pametan čovjek rekao: biti prijatelj nije predmet koji učiš u školi, ali ako sam ne naučiš kako biti dobar prijatelj, nisi u životu ništa niti naučio! -
Sutradan su baka i Filip zajedno pekli fine kiflice sa sirom. Kad su bile pečene, Filip upita baku mogu li odvojiti desetak komada na poseban tanjurić.
- Što ćeš s njima? - začudi se baka.
- Mislio sam... možda jednog dana ipak budem graditelj mostova, ali za početak.... išao bih sada graditi jedan mali most prijateljstva - i Filip pokaže glavom prema kući u kojoj su živjeli novi susjedi. Baka je vidjela kako se tamo u dvorištu Filipov tamnoputi vršnjak igra loptom. - Možemo li zajedno, bako? -
- Uvijek. -
Baka skine pregaču, doda Filipu tanjurić s kiflicama i krene s njim ulicom. Na vratima kuće ispred koje se igrao dječak pojavi se njegova majka. Baka podigne ruku i mahne joj, prilazeći. Žena kao da je časak oklijevala, onda se široko osmjehne i počne mahati u znak poziva.
(Zagreb, 2018.)
Riječi koje možda niste znali:
- jutjuber (YouTuber) - mnogima danas "zanimanje iz snova", inače onaj koji komentira razne video igre ili vrši recenzije igračaka za djecu kao važan izvor informacija i zabave s velikim utjecajem na kupnju
- influenser (influencer-engl.) - označava osobu ili skupinu osoba velikog utjecaja zbog svojeg ugleda ili položaja (koja na društvenim mrežama ima dosta sljedbenika).
Pretplati se na:
Postovi (Atom)