Oteo se žuti balon
iz ručice male Nore,
juri po nebeskom putu,
vidi samo točku žutu.
Malo tužna pita Nora:
- Svijetli li umjesto sunca
sad moj balon odozgora? -
- Svijetli - smješka joj se mama.
- Prometnik je ptičicama. -
(Zagreb, 2016.)
srijeda, 29. ožujka 2017.
petak, 17. ožujka 2017.
ČUDESNA NOĆ
Ovo je noć kad miruju duše,
spokojno teku vode,
i najmanja buba svoj odmor je našla,
ne drhti ni listić lobode.
Sve je, misliš, moguće noćas,
vile srebrne mreže pletu,
kad čudesni snovi zalelujaju zrakom
da se u njih zapletu.
I tad se nadam - meni donijet će jedan,
možda sa zvijezdama, možda u cvijetu,
da i ja vama noćas ispletem
najljepšu priču na svijetu!
(Zagreb, 2016.)
spokojno teku vode,
i najmanja buba svoj odmor je našla,
ne drhti ni listić lobode.
Sve je, misliš, moguće noćas,
vile srebrne mreže pletu,
kad čudesni snovi zalelujaju zrakom
da se u njih zapletu.
I tad se nadam - meni donijet će jedan,
možda sa zvijezdama, možda u cvijetu,
da i ja vama noćas ispletem
najljepšu priču na svijetu!
(Zagreb, 2016.)
četvrtak, 2. ožujka 2017.
NA FONTANI
Na majušnom trgu
jutros iznenada
proradila fontana,
novi ukras grada.
Klok-klok, klok-klok,
zaklokoće, zagrgolji
vodoskok.
Mlazić vode uvis skoči,
zacakli okrugle oči
baš pristigle djevojčice.
Prospe dijete smijeh po licu,
padne kap na trepavicu,
a tisuće drugih kapi
kružiće po vodi prave...
S pognute dječje glave
sklizne vjenčić poljskog cvijeća
i veselo vodom krene.
Idu makovi iz kose njene.
Plovi vjenčić po fontani,
dječji prsti razigrani
uhvatiti ga žele:
makove, ivančice bijele...
Ti prstići u slatkoj igri,
mali, brzi k'o let čigri
i jutarnja svjetlost meka
zaustave me - sve nek' čeka!
Gledam dijete na fontani:
da mi mogu tako dani
bezazleno, mirno teći
k'o djetetu u toj sreći...
I dok upijam tu sliku
pojavi se na vidiku
oblak težak,
dva-tri siva još doteku
i zatamne
svu jutarnju svjetlost meku.
Ode dijete od fontane,
s njim vrijeme što na tren stane.
(Zagreb, 2016.)
jutros iznenada
proradila fontana,
novi ukras grada.
Klok-klok, klok-klok,
zaklokoće, zagrgolji
vodoskok.
Mlazić vode uvis skoči,
zacakli okrugle oči
baš pristigle djevojčice.
Prospe dijete smijeh po licu,
padne kap na trepavicu,
a tisuće drugih kapi
kružiće po vodi prave...
S pognute dječje glave
sklizne vjenčić poljskog cvijeća
i veselo vodom krene.
Idu makovi iz kose njene.
Plovi vjenčić po fontani,
dječji prsti razigrani
uhvatiti ga žele:
makove, ivančice bijele...
Ti prstići u slatkoj igri,
mali, brzi k'o let čigri
i jutarnja svjetlost meka
zaustave me - sve nek' čeka!
Gledam dijete na fontani:
da mi mogu tako dani
bezazleno, mirno teći
k'o djetetu u toj sreći...
I dok upijam tu sliku
pojavi se na vidiku
oblak težak,
dva-tri siva još doteku
i zatamne
svu jutarnju svjetlost meku.
Ode dijete od fontane,
s njim vrijeme što na tren stane.
(Zagreb, 2016.)
GDJE JE DOM
Dva su si ježića tražila dom
jer im je stari uništio grom.
U vrtu otkrili napuklu buču:
- Tu ćemo si izdubiti kuću! -
Al' je napuklina propuštala kiše
i bundevu nisu htjeli više.
Onda su ispod stare kruške
pronašli bačeni čajnik bez drške:
- To ćemo lijepo uredit' po svom,
može nam biti ugodan dom! -
Al' su kroz otvor im padale kiše,
uz sav trud čajnik ne popraviše.
Ispod klobuka šireg vrganja
našli su mjesto stanovanja.
Al' su i tamo ih oprale kiše
pa klobuk brže napustiše.
I što god nađu - il' kvar il' lom,
Igliću, Piko, gdje vam je dom?!
Puž im donese novost vruću:
za ježeve ljudi postavili kuću,
od gline, novu, bez sumnje vrijednu,
samo je imala manu jednu:
premda je izgledom prava vila, *
tek bi za jednog dostatna bila!
Svak' od njih drugom: - Neka je tebi,
ne brini, naći ću mjesto sebi! -
Sve jedan drugog gurka nježno
i ostaše bez nje, neizbježno.
Na kraju parka, pri drvenoj klupi,
pod grmom vidješe gnijezdo u rupi.
- Meni se čini prometno mjesto,
prolaze ljudi ovuda često! -
- Spavamo danju pa nema veze,
suho je, prozračno, s lišćem breze...-
- Znaš... - Piko će s osmijehom bratu svom
- ... Svud gdje si i ti - meni je dom! -
(Zagreb, veljača 2017.)
* vila - raskošni ljetnikovac odnosno ladanjska kuća za odmor s uređenim okolišem (često parkom)
jer im je stari uništio grom.
U vrtu otkrili napuklu buču:
- Tu ćemo si izdubiti kuću! -
Al' je napuklina propuštala kiše
i bundevu nisu htjeli više.
Onda su ispod stare kruške
pronašli bačeni čajnik bez drške:
- To ćemo lijepo uredit' po svom,
može nam biti ugodan dom! -
Al' su kroz otvor im padale kiše,
uz sav trud čajnik ne popraviše.
Ispod klobuka šireg vrganja
našli su mjesto stanovanja.
Al' su i tamo ih oprale kiše
pa klobuk brže napustiše.
I što god nađu - il' kvar il' lom,
Igliću, Piko, gdje vam je dom?!
Puž im donese novost vruću:
za ježeve ljudi postavili kuću,
od gline, novu, bez sumnje vrijednu,
samo je imala manu jednu:
premda je izgledom prava vila, *
tek bi za jednog dostatna bila!
Svak' od njih drugom: - Neka je tebi,
ne brini, naći ću mjesto sebi! -
Sve jedan drugog gurka nježno
i ostaše bez nje, neizbježno.
Na kraju parka, pri drvenoj klupi,
pod grmom vidješe gnijezdo u rupi.
- Meni se čini prometno mjesto,
prolaze ljudi ovuda često! -
- Spavamo danju pa nema veze,
suho je, prozračno, s lišćem breze...-
- Znaš... - Piko će s osmijehom bratu svom
- ... Svud gdje si i ti - meni je dom! -
(Zagreb, veljača 2017.)
* vila - raskošni ljetnikovac odnosno ladanjska kuća za odmor s uređenim okolišem (često parkom)
srijeda, 1. ožujka 2017.
CRNO-ČUPAVE MISLI
Trava misli zeleno,
višnja misli crveno,
list jesenski žućkasto,
glicinija ljubičasto.
Samo misli Ivičine
dosta tmurnim mi se čine,
zbrkane su, čupave,
sve bez boja, glupave.
Jer kad pomisli na Anu
k'o da više sve ne stanu
u tu glavu Ivičinu,
ni sunce ni mjesečinu
ne raspoznaje ta glava,
ni kad se jede, kad se spava...
Kad se Anin lik uplete
misli bezglavo svud lete.
Potočnica misli plavo
i to uvijek bistro, pravo
dok lutaju misli Ivičine -
nesretno zaljubljen je, gine!
Sretno zaljubljeni misle ružičasto,
malo nakićeno i gliterasto,
nesretno zaljubljeni u bojama uzdaha,
crno, rastrgano i zbrčkano.
Kad nesretno zaljubljen više ne pati,
boja u misli, misao glavi
sretno se vrati!
(Zagreb, 01.ožujka 2017.)
višnja misli crveno,
list jesenski žućkasto,
glicinija ljubičasto.
Samo misli Ivičine
dosta tmurnim mi se čine,
zbrkane su, čupave,
sve bez boja, glupave.
Jer kad pomisli na Anu
k'o da više sve ne stanu
u tu glavu Ivičinu,
ni sunce ni mjesečinu
ne raspoznaje ta glava,
ni kad se jede, kad se spava...
Kad se Anin lik uplete
misli bezglavo svud lete.
Potočnica misli plavo
i to uvijek bistro, pravo
dok lutaju misli Ivičine -
nesretno zaljubljen je, gine!
Sretno zaljubljeni misle ružičasto,
malo nakićeno i gliterasto,
nesretno zaljubljeni u bojama uzdaha,
crno, rastrgano i zbrčkano.
Kad nesretno zaljubljen više ne pati,
boja u misli, misao glavi
sretno se vrati!
(Zagreb, 01.ožujka 2017.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)