JA ŽELIM ŠTO JA ŽELIM

Arian uvijek mora dobiti ono "što on želi". Ili raditi ono "što on želi". Uvijek. Tako on misli. Jer već ima skoro četiri godine.
- Arian, vrijeme je da operemo zubiće i obučemo pidžamu - najavila je mama.
- Ne želim - odgovorio je Arian.
- Zašto? - zanimalo je mamu.
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - rekla je mama.
- Ne želim prati zube jer želim gledati još crtića. Ja želim što ja želim. Želim Spužva Boba. -
- Dobro - rekla je mama. - Dok ti gledaš crtiće ja ću pisati pismo Djedu Mrazu. -
- Zašto sad pišeš pismo Djedu Mrazu? -
- Zato. -
- "Zato" nije odgovor - uzvrati joj Arian.
- I Djed Mraz nešto želi. Želi znati tko ne ide spavati na vrijeme i tko ne pere zube.
- Ne želim da mu pišeš - odreže Arian.
- U redu. Telefonirati ću mu. -
- Ne želim ni to. -
- Ali moram. Takav je dogovor svih roditelja i Djeda Mraza. Dakle, ti se njemu opravdavaj za Božić ako ga uopće budeš vidio. Tko zna hoće li ti htjeti doći?! Gle, nema problema... - I mama krene prema kupaonici.
Arian sklizne s trosjeda.
- Želim s tobom. I želim oprati zube. -

Arian ima djeda koji živi u Rusiji. Pitaju ga:
- Gdje ti je ono djed, Arian? - a mali kao iz topa:
- U Ru...pi. -
- U Rupi?! -
- Da, u Rupi punoj snijega, vidio sam na kompjuteru. -
- To se zove Rusija. -
- Da, Serija. -
- Ru - si - ja. -
- Da, Serija - Rusija. Ja želim što ja želim. A želim da se to zove Serija - Rusija. -
- O ?!!! Ali, već su joj dali ime.. -
- Pa nek' su. Ja želim što ja želim. Znaš, da tamo dođeš moraš puno putovati. Prvo automobilom, a onda raketom. -
- A ne avionom? -
- Daaaaa, avionom kad je dan, a raketom kad je noć. Pa valjda vidiš da su oko rakete uvijek zvijezde. Noć, vidiš?! -

Jednom, baš kad je prestala kiša, Arian je poželio nešto obojiti na terasi. Mama je na stol postavila čašu s vodom i kistovima, vodene bojice i makete dviju kućica napravljene od krutog bijelog papira. Neobojene.
- Arian će ih obojiti sam - rekla je.
Prabaka je sjedila kraj Ariana i znatiželjno gledala kako se on priprema.
- Hajde, Arian, počni bojiti krov. Uzmi crvenu boju. -
Prošla je baka noseći plastičnu košaru s mokrim rubljem. - On će sam vidjeti kojom bojom treba bojiti - namignula je. - Pogledaj krovove susjednih kuća i oboji svoje kako vidiš. -
A mama je dodala:
- On će ih obojiti bojom kojom želi, zar ne, Arian? - Svi su se nasmiješili.
Arian je dugo gledao krov susjedne kuće. Bio je još mokar od kiše. Rekao je:
- Mala, smeđa ptica je na krovu. Možda je od njenog perja krov malo smeđ? Od sunca je malo žut. -
Duga se rastegnula preko naselja i kao da je razlila svoje boje po mokrom crijepu.
- Ja želim što ja želim - rekao je malo zamišljeno Arian. - Želim da je krov kao duga.- I obojio je krov svake kućice u šareno. Male krovove duginih boja. Kako on želi.





( Zagreb, srpanj 2015. )

DVA LICA ISTE RIJEKE

Zelene obale travom meke,
sunčevo zlato u koritu rijeke...
U vodi prisnost poznatog lica,
slušam joj šapat uz glasan zov ptica.
Svaki njen dio - pitomi kutak,
u svakoj kapi - radosti vrutak.
S djedom sretan prelazim njivu,
prolazim kroz vrt, uz staru šljivu,
sklopljen ribički štap, u kanti ulovljen šaran,
još ne vjerujem sebi, al' moj ulov je stvaran!

Kud' nesta draga ta rijeka,
kom' ćud svoju proda?!
Jer jedne noći sakrije lice pod grubom maskom
i posta - Rušivoda!

I guta, proguta djedovu njivu
i bakin vrt i staru šljivu,
i moju proguta i Aninu kuću,
odnese macu i vjernog Žuću...
Sad je selo bez lica,
bez smijeha i ptica.
Muljava, pusta i nijema voda,
niz tužnih krovova ispod sivog svoda...
Samo bez kraja voda i voda...,
mutna i sablasna Rušivoda...





( Zagreb, srpanj 2015. )

SVIJET OD ŽELEA

Lud sam za bombonima žele,
da je meni cijeli grad od njih,
da su od želea zgrade sve
s užitkom bih grickao sa svih.

Da imam od želea trampolin
hvatao bih dinjast' mjesec gore,
jeo mjesec - moj žele cekin
pa ronio u slatko žele more.

Da je meni taj čaroban tren:
šumom od želea samo proći,
vidjet' put želeom popločen
da nahranim svoje gladne oči.

Da postoji takav svijet na javi
sa mnom kao ministrom u vladi,
uveo bih obvezu po glavi -
dnevno jedan žele cvijet da sadi!





( Zagreb, lipanj 2015. )

OTKRIĆE

U školjki sam tražila pjesmu mora,
hvatala jeku sred vrhova gora,
u trešnjinom cvatu djetinjstva miris,
na izvoru duge dotaknula iris,
uz procjep gdje se slijevaju tuge
tražila nadu za sebe i druge,
niz zvjezdanu rijeku tražila tebe,
u vlastitom tragu sam otkrila - sebe!







( Zagreb, lipanj 2015. )