MOJA MALA ZATVORENA ŠKOLJKA

Da je djece sto na broju
svako drugačije diše,
jednom treba sasvim malo,
drugom i od mnogo - više.

Jedno traži igračaka pun puncati stan,
a drugo se jednom kockom igra cijeli dan.

Jedno tiho patnju nosi,
drugo glasno kaže: "Boli!"
Neko smijeh glasno sipa,
neko i smijeh skrivat' voli.

Takvo tiho malo srce i ja dobro znam:
jedna kocka - pun koš tajni, prigušeni plam.

U oči joj ti zaroni -
duboke su crne vode,
a usne u stalnom grču,
kad' će smijeh da oslobode?

Kad u ovo malo čelo ti poljubac daš,
da je puno s'kritih misli to osjetiš baš.

Pa se pitaš, pa se moliš
jer tu zatvorenu školjku voliš:
"Hoću l' smjeti, ikad znati
ove tajne iščitati?!"




( Zagreb, 1992. )

FRAZI I POŠTAPALICE

Život je koma. Stalno neke zabrane: ne stavljaj laktove na stol dok jedeš, ne penji se na ogradu, ne vuci mačku za rep, ne čačkaj po nosu, ne pij vruć hladnu vodu, ne drži tako olovku... Tisuću "ne", "da nisi" i "nemoj".
- Ne diraj limenku s bojom, uprljat ćeš se!- rekla je neki dan mama. Ah, dobro, nisam.
- Da nisi petljao oko kosilice u drvarnici! - rekla je opet pa nisam ni to. (Nije da nisam htio, ali kad je već zaprijetila...)
- Nemoj da ti padne na pamet trgati one žute narcise. Ponijet ćemo ih sutra teti na dar.-
I nisam. Samo sam ubrao bijele. Njih nije spomenula. Izvadio sam ih sve s onim što se zove..., kak-se-već-zove..., lukovica i dao Teni. Isto na dar jer je ona meni dan prije dala veliku čokoladu. Finu, s keksima, tu najviše volim. Tata je izjavio da je mama dobila "fraze". Nikad nisam čuo da je netko dobio, kak-se-već-zove, fraze. Nisam znao je li to bolest ili nešto drugo pa sam pitao Filipa, ali ni on nije znao što su frazi. Pitao sam i tatu, ali tata je baš gurnuo glavu ispod haube i nešto prčkao po automobilu. Samo se nasmijao i potapšao me po glavi. Opet nisam saznao što su frazi i nisam imao pojma što sam to tako loše napravio jer je ona mamina gredica gdje su bile narcise sada lijepa, prazna. Može opet saditi nove ako želi. Isto kao kad meni kupe novi blok za crtanje. Puno praznih, čistih papira za nove slike. To se traži!
Stvarno mi nije jasno što sam to tako, kak-se-već-zove, loše napravio.
Filipov tata stalno govori riječ "mrkvica".
- Sto mu mrkvica, što je vruće! -
- Kako smo se naradili, mrkvice mu vrijedne! -
- Što ovaj vozi, mrkvice mu debele! -
- Zakuhao si gadnu juhu, nevaljalče, mrkvice ti tvoje! -
- Oluja će, mrkvice joj njezine! -
Tako on stalno. Moja baka je rekla da mu je "mrkvica", kak-se-već-zove, "poštapalica", tako na kraju nisam imao pojma niti što su frazi niti što su poštapalice. Još mi je baka pričala da je slučaj Filipovog tate "mačji kašalj" prema slučaju jednog, kak-se-već-zove, profesora tjelesnog koji je često govorio:
- Pas-mačka-drot, kako to ne možeš skočiti?!- ili:
- Pas-mačka-drot, gdje vam je danas oprema?! -
- Pas-mačka-drot, opet kasnite na sat! -
Baka je rekla da joj je to bila najčudnija poštapalica ikad izrečena. Poslije mi je objasnila da su poštapalice "prazne riječi", da su "bez veze" i da ih je bolje ne izgovarati. Ovo mi nije bilo sasvim jasno pa je dodala da se njima samo krade vrijeme do izgovaranja, kak-se-zove, nečeg pametnijeg. Opet mi nije bilo jasno, ali baka je uvijek bila spremna objašnjavati tako dugo dok mi ne uđe u glavu i dodala je i to da su poštapalice "zakrpe" rečenica. Kad rečenica ima rupu onda se popuni poštapalicom. I rekla je, kak-se-zove, da se jedni na njih oslanjaju kao o štap (zato se tako i zovu), a drugi se nerviraju jer ih oni prvi koriste stalno. Baka mi je na kraju namignula:
- Prokljuvit ćeš ti brzo o čemu ja govorim, moj dragi kak-se-zove-dečko!- i stavila mi je u ruku topli salenjak s pekmezom.

Razmišljam... Gotovo sam siguran da su riječi "ne", "nemoj" i "da nisi" mamine poštapalice, ali to nisam rekao baki. Vjerojatno se ne bi složila sa mnom.
Još uvijek nisam shvatio zašto se mama toliko naljutila zbog, kak-se-zove, narcisa. Možda su stvarno ti frazi u pitanju!? E, da mi je znati što je to!?
Pa da, kako se toga nisam sjetio! Pitati ću, kak-se-zove, baku!




(Zagreb, travanj 2014.)

STELA IDE NA BLAGOSLOV

Uskrsno jutro i crkvena zvona,
cesta se u suncu kupa,
laganim korakom izlazi ona
i prođe parkom kraj klupa.

Haljina nova i jasmin u kosi,
vestica svečana, bijela,
na blagoslov hrane košaricu nosi,
zato je skockana cijela.

U košari šunka, kruščić i jaja,
mladi luk, makovnjača...,
pažljivo drži, poravnava do kraja
rub čipkastog prekrivača.

Pod rukom njeno plišano janje
i mama već iza je slijedi,
po travi uz crkvu cvjetno tkanje
i ptica na ogradi sjedi.

Prvi put smjela ići je sama
i taj joj osjećaj godi,
zna - iz daljine prati je mama,
al' raduje se slobodi.

Grupica djece u mnoštvu pred dvorom,
posljednji poziv tu je,
rijeka košara pod crkvenim korom
i jasna pjesma se čuje...




(Zagreb, 24.03.2014.)

U TAKVOM ŽIVIMO SVIJETU

U žrvnju ulične vreve
iznenadi me tužno lice,
velike, suzne oči
neke djevojčice.

Nevjerica u oku,
na usnama slabašni "jao!".
Sagnula glavu pa gleda -
sladoled joj je pao!

Nesretna, dugo promatra
tu rozu kuglu na cesti,
stotine nogu je prošlo,
a ona ne da se smesti.

Još pamtim traku u kosi,
plisiranu haljinu bijelu,
djevojčicu s pojasom žutim
onako pognutu cijelu.

I slika te male zgode,
sve boje s ove palete
skrenu sive mi misli
na tužno, pretužno dijete.

U moru vlastitih briga
zaboravljam svoju muku,
kupujem ledeni štapić
i stavljam u sićušnu ruku.

Korak se povukla dalje
i vidim - sasvim se smela:
- Ja vas ne poznajem, hvala! -
i uzeti nije ga htjela.

S blijedim je osmjehom pošla,
sladoled stavlja na klupu...
Nesigurnost je plutala zrakom,
izrodila strah i bol tupu.

Nešto me steglo u grlu
i bio sam zbunjen jako.
Na klupi se ledeni štapić
pod suncem topio lako.

Sasvim sam shvaćao dijete,
u takvo živimo vrijeme:
nepovjerenje se širi,
svud' sumnje se prosulo sjeme.

I znam da oprez je mudar,
al' dugo još neću moći
zaboravit' pričicu ovu
i tužne djetinje oči.






(Zagreb, ožujak 2014.)

MIŠ PATRIK DAJE MOLBU ZA POSAO

Ja bih bio degustator,
sirnih vrsta terminator,
sve sireve obožavam,
na siru čak rado spavam.

Nosnice mi uvijek draži
(još dok je u ambalaži)
miris topljenoga sira,
želučić mi ne da mira.

Paškom siru premca nema.
Trapist? Gruyere? Baš dilema.
Češnjak, luk i malo soli -
sir i vrhnje tko ne voli?!

Meko srce sira brie!
Krhki roquefort fini mi je,
slinom pune mi se desni
kad se sjetim sira s plijesni.

Nježne kugle mozzarelle,
sočne, mekane i bijele,
ementaler rupast', žuti,
sir s paprikom, onaj ljuti...

Prgica mi sirić vrijedan
no od nje sam jako žedan,
al, ne bježim - što se mora -
žrtvovat' ću se (kakva fora!)

Svježi, tvrdi, polumasni...
stavovi su moji jasni:
sve sireve redom volim
pa posao ovaj molim.





(Zagreb, ožujak 2014.)

Riječi koje možda niste znali:

- degustator - kušač, stručnjak koji po okusu i drugim svojstvima (mirisu, boji...) određuje kvalitetu vina, prehrambenih namirnica i sl.
- terminator - u pren. značenju: onaj koji uništava