PANDA I MAJMUN S BANANOM

        Obično se s ljubavlju pamti omiljena igračka iz djetinjstva. Često ona plišana koju grliš kad ulaziš u svijet snova i ne zaboravljaš kad ideš u vrtić. Beba jaguar, primjerice, tigrić Leo ili rakun Dragi... 
Bakina kuća pamti dvije van carstva dječjih soba. 
        Prabaki je pradjed jednom poklonio veliku pandu. Bijelo - crnu, plišanu. Prabaka joj je na glavu stavila karirani sivo-bijeli šeširić. Panda je uvijek sjedila u sredini njihovog bračnog kreveta. Kad je umro pradjed, panda se preselila na njegovu stranu kreveta. Prabaka joj je uvijek prije spavanja nježno dodirnula njuškicu. Za laku noć. Kad je prabaka oboljela i teško se kretala, pomogli su joj mijenjati posteljinu. 
- Samo mi pandu vratite na mjesto - nasmijala se nježno, gotovo dječjim osmijehom. 
Došlo je i prabakino vrijeme...
Panda je ostala sama. Gledala je ukućane crnim, sjajnim očima koje kao da su govorile: - Bojim se! - Kad su je djeca podigla s kreveta, samo ih je zagrlila. I znala je da nije izgubila dom.  
         Svega toga sjetila se baka, prabakina kćer, kad je djed uporno skupljao paketiće sa sličicama "Zvjerići" iz Konzuma i popunjavao mali album naljepnicama iz njih. Za kupnju jedne plišane igračke. Zaljubio se u majmunčića s bananom. - Poklonit ćemo ga nekome - objašnjavao je kao da se opravdava. 
- Jesi li ikada imao takvu igračku? - nasmijala se baka. - Paaa..., ne takvu. Imali smo one koje smo sami napravili. Od limenih kutija paste za cipele. Od stare gume ili drva...- 
Kad je donio majmunčića iz dućana, baka je znala da majmunčić neće nikud otići. Stavila ga je na sredinu bračnog kreveta. Dodirnula mu je kažiprstom i palcem oba uha. Bila su to dva najmekanija uha koja je ikad dotaknula (osim uha njezine dječice!). - Jesi li vidjela kako mu oči svijetle u mraku? - primijetio je djed jedne večeri kao da se radi o nečem vrlo značajnom. Baka je onda upitala djeda kako se zove taj čije oči prekrasno svijetle. Djed je odgovorio kao iz topa; - Cheeta. - ( Baka je rekla da drugi odgovor nije ni očekivala od nekog tko je odrastao uz filmove o Tarzanu.) 
           Djed je nastavio lijepiti naljepnice iz Konzuma. Za drugog plišanca. Da ga poklone nekom djetetu. Jer njihova su djeca već prerasla plišance.  
           A možda i nisu?! Kad nisu neki  u sedamdesetoj. 

(Zagreb, srpanj,  2025.)

PERO IZ VREĆE ZA KRUMPIR

- Dosta je da radiš spačke,

kakvi štenci, kakve mačke!

Kod kuće već imaš tri.

Oglašavaj: napušteni - k nama svi! -

- Ali mama, gle te oči, 

zar ti srce ne poskoči? -

- Eh, Sabina, sve je krasno,

al ti mora postat jasno:

cijeli svijet se spasit ne da, 

jednom dovući ćeš medvjeda! -

I uzalud mama priča,  

skupljač šapica i ptića

revno radi na svom planu

(u plan sve te nove njuške stanu).

Ni dva dana da je mir, 

dođe ON u vreći za krumpir. 

Pod krevetom da ga skrije?

Loše! Mama gluha nije, 

a sitan se mijauk javlja

negdje tamo kraj uzglavlja. 

Kompromis su našli, srećom,

i mačić donešen vrećom 

u prijateljski ode dom. 

No ne osta sve na tom. 

Mama mrmlja: sve nahero,

misleć da je mačić Pero,

Pero, Pero - svi ga zvali

(ni gledali niti znali...)

pa na kraju priče ove

Pero se sad Perica zove!

(Zagreb, siječanj, 2025.)

 

 

 

ZVIJEZDE ZA MOJE VOLJENE

Tamnim, praznim noćnim nebom

vješa zvijezde noćna vila,

zlatnim koncem o svod veže, 

blistav prah zasipa krila. 

Veži jednu za mog tatu,

drugu zvijezdu mojoj mami, 

treću, vilo, malom bratu

da im budu vodilje u tami. 

(Zagreb, ožujak, 2025.)

 

U ZAGRLJAJU ŠUME

Kraj zaraslog šumskog puta,

pod gustim spletom suhog granja,

grmić sitnih ljubičica

iz zemlje izranja.

Sunce pije vodu s lista,

iz duboke sjene

žuti šafran k njemu stremi

pa iz lukovice krene.

Drijemovac uz šumski potok

izvirio kroz niske trave,

livada, šikara, šuma,

puni su proljetne slave.

Ožujak zanosom novim

proljetnice po tlu niže, 

svo korijenje uspavano

iz dubokog sna podiže. 

Ovdje ljubičastu, tamo bijelu

unosi u bogat šumski vez,

paletu boja i oblika;

savršeni zlatni rez!

Tu sam. Ja sam dio toga!

Nesavršen i slab, 

tonem sav u njedra šume...

Toplo dočeka me grab. 

(Zagreb, veljača,  2025.)

 

MIJAUUU

Moj je prijatelj draga duša,

nikad ne kritizira,

ne proturječi.

Sluša.

Tek ponekad očima kaže

što mu je mrsko,

što draže. 

Zezancije mi dozvoli,

i tako se među prijateljima voli. 

A samo onda se oglasi

kad mi je misao teška,

kad tuga čelo namreška;

tad nježnim Mijauuu,

uz šapu mekanu svu,

govori: Ne brini, ja sam tu! 

(Zagreb, rujan 2024.)

 

ZRNOČKA PRELAZI GRANICU

        Osim u podrum Bakine Velike kuće , vile Voćarice nikad ne ulaze u njezin dom. To nije u njihovom djelokrugu. Samo ako je nužno kao onda kad su Prahenka i Florisa morale zorinom rosom namazati Bakine vjeđe jer joj je oslabio vid. Inače se zna: kućna ulazna vrata i prozori granica su vilama.

        No mala vila Zrnočka bila je previše radoznala. Samo je željela kratko zaviriti u kuću. Samo zaviriti. Uletjela je jedne večeri kroz otvoren prozor, privučena sjajem upaljene lanterne i mirisom eteričnog ulja lavande iz difuzora. U Velikoj kući sva su svjetla bila upaljena, čula je korake Bake Gazdarice u kuhinji, ali znala je da je nitko iz Svijeta ljudi ne može vidjeti i osjećala se sigurnom. Kako je velik bio Bakin dnevni boravak! Pun lijepih predmeta: starinski telefon, škrinjica za nakit okovana srebrom, elegantan svijećnjak, posudica puna namirisanih suhih latica cvijeća. Zrnočka je zadivljeno zavirivala u svaki kutak. Oduševila se kuhinjom, ali morala je ipak biti oprezna jer se Baka Gazdarica stalno kretala po njoj. Odložila je Baka tako šalicu s čajem upravo na mjesto gdje je sekundu prije sjedila Zrnočka. Vila je u posljednji trenutak poletjela uvis i sklonila se u otvorenu ladicu drvenog mlinca za kavu. U ladici je miris kave bio toliko intenzivan da je Zrnočka počela kihati. Srećom, Baka to nije mogla čuti, ali je njezino kihanje otkrilo vili Prahenki kamo je nestala mala prijateljica koju je tražila. 

- Jao, pa tu si ti! - Prahenka je morala uletjeti kroz kuhinjski prozor, Baki Gazdarici iznad glave. - Izlazi odmah! - Bila je stroga jer se s malom vilom nižih razreda Vilinske škole nije moglo drugačije. Postala joj je navika upadati u nevolje. Upravo je tada Baka otišla iz kuhinje, isključivši  dugme na štednjaku. No prsten na štednjaku još je bio vruć, a Zrnočka mu se nesmotreno približila bosom nožicom pa se opekla. Sve u želji da zaviri u čajnik koji je stajao na štednjaku. Jer ..., mmmmm,  iz njega se širio divan miris limuna i đumbira. 

- Trebat će tu staviti ljiljanovo ulje - uzdahnula je Prahenka pregledavši Zrnočki nogu i odvela je kući. Mažući Zrnočki nožicu, Prahenka reče pomalo sjetno: - Radoznali i hrabri prelaze granice, to je u redu. Ne znaš dok se ne uvjeriš. Ipak treba mudro prepoznati kad je vrijeme za to, dobro?! I biti oprezan, vrlo oprezan kad je pred tobom nepoznato.- 

         Onda odloži bočicu s uljem i uzdahne: - Zrnočka moja, nije li uvijek malo straha između nas i onoga što želimo ostvariti? - Odgovor je, kao i obično u takvim situacijama, bio isti - šmrcanje. 

(Zagreb, rujan 2024.)

        

ZRNOČKA I DUH

       Na molbu Unučice, Baka Gazdarica iz Velike kuće izvadila je staru, bijelu plahtu iz ormara i izrezala rupe na njoj: dvije za oči, jednu za usta. Unučici je dojadilo stalno biti princeza pa je za Noć vještica odjenula kostim duha. 

       Prvo se vrzmala po kući i svakom ukućanu prijetila s "buuuu", ali ubrzo joj je to dosadilo pa je zamolila da ode u dvorište.

-Plašiti vrapce i mačke? - pitala je Baka Gazdarica, ali je pritom zadržala ozbiljan izraz lica.  - No, hajde na kratko. I iz dvorišta nikuda! -

Slučaj je htio da je iz svog boravišta izletjela Zrnočka upravo kad je iz Velike kuće izašla Unučica pod plahtom. To što je Zrnočka vidjela Unučicu nije ništa čudno jer je vilama vidljiv Svijet ljudi, ali čudno je što je Unučica vidjela Zrnočku. Kažu da djeca vide ono što ne vide odrasli jer češće ulaze u druge svjetove. Ili je bila kriva Noć vještica? K tome,  počeo je padati mrak, a mrakovi znaju donositi čudna priviđenja. Uglavnom, prepale su se obje!

- Ti ne postojiš! - uzviknula je mala vila duhu u nevjerici.

- Ti ne postojiš! - kao eho javio se glasić ispod plahte. Zrnočka se prestrašila još više.

- Pa ti govoriš! -

- I ti govoriš! - odjeknulo je ispod plahte, a Zrnočka od straha nije primijetila da to nije nimalo dubok glas kakvim bi se javio svaki pošten duh nego više sitan glas poput dječjeg koji se samo trudio da zvuči duboko. 

To je bilo to!

       Kako su u strahu dugačke noge, svaka je razgovor svela na ove dvije rečenice i pobjegla na svoju stranu. 

       - Mislim da sam vani vidjela vilu! - još drščući i uzbuđena uletjela je Unučica pod plahtom u kuhinju.

- Daaa? Onda ste dobro iznenadile jedna drugu! - I Baka mirno nastavi miješati kakao. 

(Zagreb, rujan 2024.)