Osim u podrum Bakine Velike kuće , vile Voćarice nikad ne ulaze u njezin dom. To nije u njihovom djelokrugu. Samo ako je nužno kao onda kad su Prahenka i Florisa morale zorinom rosom namazati Bakine vjeđe jer joj je oslabio vid. Inače se zna: kućna ulazna vrata i prozori granica su vilama.
No mala vila Zrnočka bila je previše radoznala. Samo je željela kratko zaviriti u kuću. Samo zaviriti. Uletjela je jedne večeri kroz otvoren prozor, privučena sjajem upaljene lanterne i mirisom eteričnog ulja lavande iz difuzora. U Velikoj kući sva su svjetla bila upaljena, čula je korake Bake Gazdarice u kuhinji, ali znala je da je nitko iz Svijeta ljudi ne može vidjeti i osjećala se sigurnom. Kako je velik bio Bakin dnevni boravak! Pun lijepih predmeta: starinski telefon, škrinjica za nakit okovana srebrom, elegantan svijećnjak, posudica puna namirisanih suhih latica cvijeća. Zrnočka je zadivljeno zavirivala u svaki kutak. Oduševila se kuhinjom, ali morala je ipak biti oprezna jer se Baka Gazdarica stalno kretala po njoj. Odložila je Baka tako šalicu s čajem upravo na mjesto gdje je sekundu prije sjedila Zrnočka. Vila je u posljednji trenutak poletjela uvis i sklonila se u otvorenu ladicu drvenog mlinca za kavu. U ladici je miris kave bio toliko intenzivan da je Zrnočka počela kihati. Srećom, Baka to nije mogla čuti, ali je njezino kihanje otkrilo vili Prahenki kamo je nestala mala prijateljica koju je tražila.
- Jao, pa tu si ti! - Prahenka je morala uletjeti kroz kuhinjski prozor, Baki Gazdarici iznad glave. - Izlazi odmah! - Bila je stroga jer se s malom vilom nižih razreda Vilinske škole nije moglo drugačije. Postala joj je navika upadati u nevolje. Upravo je tada Baka otišla iz kuhinje, isključivši dugme na štednjaku. No prsten na štednjaku još je bio vruć, a Zrnočka mu se nesmotreno približila bosom nožicom pa se opekla. Sve u želji da zaviri u čajnik koji je stajao na štednjaku. Jer ..., mmmmm, iz njega se širio divan miris limuna i đumbira.
- Trebat će tu staviti ljiljanovo ulje - uzdahnula je Prahenka pregledavši Zrnočki nogu i odvela je kući. Mažući Zrnočki nožicu, Prahenka reče pomalo sjetno: - Radoznali i hrabri prelaze granice, to je u redu. Ne znaš dok se ne uvjeriš. Ipak treba mudro prepoznati kad je vrijeme za to, dobro?! I biti oprezan, vrlo oprezan kad je pred tobom nepoznato.-
Onda odloži bočicu s uljem i uzdahne: - Zrnočka moja, nije li uvijek malo straha između nas i onoga što želimo ostvariti? - Odgovor je, kao i obično u takvim situacijama, bio isti - šmrcanje.
(Zagreb, rujan 2024.)
