Uz prozor bijele prizemnice
visterija - plava kiša,
iza stakla djevojčica
i ružičasti medvjedić od pliša.
Cvrči ljeto, idem s posla
svaki dan u iste sate,
isti prozor, ista slika,
iste oči me isprate.
Ja njoj osmijeh,ona osmijeh,
s leptirima prše dani...
Zar te, dijete, ti leptiri
ne mame na igru vani?
Kaplje jesen, sve bi možda
bilo i zaboravljena priča
da u travi, pod plavom kišom,
ne spazim ružičastog medvjedića.
S drveta bez straha sleti
jedna crvenrepa ptica
i smjesti se na rukohvat
praznih invalidskih kolica.
Neka slutnja se probudi.
Gdje je danas? Što je bilo?
Zašto medvjedić tu leži?
Što se njima dogodilo?
(Zagreb, srpanj 2021.)
Nema komentara:
Objavi komentar