subota, 31. kolovoza 2019.

O NEKAD, O DANAS I O LIKU S JUHOM IZ ČARAPE

Posjetivši s bakom i djedom prabaku Rozaliju na selu, Sara tumara širokim seoskim dvorištem. Bili su joj ubrzo dosadni razgovori odraslih, a mobitel joj se punio pa nije mogla na net. Što će drugo nego prošetati do dijela gdje je drvenom ogradom odijeljen od dvorišta voćnjak s povrtnjakom. Dok prolazi, smetaju je glupave kokoši koje bezglavo jure amo-tamo ili jedna drugoj kljucaju perje, iz plitica vrapci psu kradu hranu. Gegaju patke, kud god krene pod nogama se mota prugasti mačak, u prolazu zlokobno sikće na nju cijela postrojba gusaka s vođom na čelu. Istežu svoje duge vratove, sad će je snažnim kljunovima dohvatiti za noge! Netko joj je rekao da su guske druželjubive. Da, ziher! Gore su od psa čuvara. Briga me za vaš teritorij, brišite!Jao, ponijet ću doma traume iz seoskog dvorišta. Uh, još mi samo treba ovaj ratoborni, ludi pijevac uz rub gnojišta. Izgleda kao da će mi skočiti u facu. Baš sam glupa što sam ušla među te živine!
Na dnu dvorišta, do ulaza u voćnjak, proteže se visoki, drveni štagalj. Sara brzo otvara manja vrata štaglja, odmah do velikih dvokrilnih. Samo da pobjegne stupidnim guskama koje, čini se, upravo kreću u napad. Klizne u polumrak. Prvi put je ovdje. Velika seljačka kola usred štaglja. Lijevo drvene ljestve vode na nekakvu malu galeriju. U pravilu je ne bi posebno zanimalo što je gore, ali nema ništa pametno za raditi. Bar dok se bijesna pernata armada ne udalji i smiri. Da vidimo! Penje se do vrha i pažljivo sjeda malo dalje od ruba. Bez veze. Hrpa sijena, nekakva stara ponjava preko nje, nešto alata u kutu, ništa interesantno. Misao da bi tu u sijenu moglo biti paukova ili čak miševa ispuni je jezom.
Otvaraju se mala vrata štaglja i dobroćudno lice prabake Rozalije ukazuje iza njih. U pravi trenutak.
- Pak tu si, na guhnu. Jezušek blagi... -
Okretna unatoč poodmakloj dobi, prabaka se penje ljestvama do Sare. Sjeda i ona do praunuke.
- Diši seno, kaj ne? Ve je friško pospravljeno. -
Sara mora priznati da je miris sijena za nju  nov i začudo ugodan.
Gleda prabaka uokolo. - Nigdar sam ne mela časa kaj bi si legla tu gore,dok tak diši. Kaj bi bila malo..., tak, z mirom. Sam jenpot, kak mlajša. Na večer, kesno sem došla sim i legla si tu na seno. Zvezde su tak ljukale črez deske da je bila milina. Milina. Me razmeš kaj ti povedam, Sara? Tak sem zaspola. Su me ne mogli zbantuvati niti bandisti. Je, kad si truden... Preveć dela, kaj se more. Sejeno, nega već toga kaj je negda bilo..., tak je bilo nekak.... -
- Ljepše? -
- Je... -
- Zašto stariji misle da je nekad bilo ljepše? Danas je ljepše. Meni baš ne bi bilo kul sjediti navečer bez televizora i mobitela, pogotovo uz petrolejku. I nije kul jesti žgance, njih deset iz iste zdjele. Ghhhh... -
- Je, tak se zdavja jelo, jena posoda, što zna kuliko žlica koli nje. Pak prvi za tablo će se kaniš najesti. Kak pri jelu, tak pri delu. Žgance, trgance, pajsanoga kalampera, močjaka, šulenku na mleki za večerju... -
- Divota - kiselo će Sara.
- Kaj, pak i meso z lojdrice, sam bole za svetke. Dosti moži je delalo na terenu. Tam su si morali sami spravljati obeda, već put prežganu juhu. Kaj bi onak lačni mom spravili jelo, žene su im doma some zafriga spekle (me razmeš, Sara, znoš kaj je zafrig?), posušile, pak v janu dugačku mošju (kaj se smeješ, no - vrećicu) z platna metle, kaj su si možeki nesli sa sobom. Nešterni so se im smijali kak Međimurci juhu nosiju v štomfi (štomfe, kak ne razmeš, Sara, to su ti - no - čarape!). Zato kaj je ta vrećkica bila voska i doga kak čarapa. -
- Ideš! Mogu si zamisliti lika s instant juhom iz čarape. Haha, dobro da ste i znali za čarape! -
- Kak što. Negda su ljudi nesli i bojke - smije se prabaka. - Na večer smo ih prali i mokre bojke znali sušiti kraj peći. Kaj se smeješ? -
- I onda veliš da je nekad bilo bolje?! -
- Imaš ti prav. Kad si mlajši i dost toga ne znoš, se je lepše. Se kaj ti je fajno tak si pospremiš vu glavu. Dok puno toga ne zazvediš, srećen si. Je, svaka vura svoje nosi.-
Prabaka počne oprezno silaziti niz ljestve.- Ova pak vurica v mojoj glavi mi veli da se moja pogača z makom već morala speći. Hodi na pogaču. Hodi, kaj te nam trucala! -
Miris sijena prati Saru dok silazi u polumraku štaglja, a nešto u tom mirisu mami. Poziva. Možda bi navečer mogla...? Tek toliko, iz znatiželje...., da vidi ima li ipak nečega uz tim zvijezdama što vire kroz pukotine. Da proba uhvatiti mjesec s onog malog prozorčića?
Spazivši bijelu pernatu armadu uz ogradu, Sara produžuje korak. Stvarno bi mogla, kasnije. Kad bijele agresivke zaspu - zatvorene.
Nakon brzo ispražnjenog tanjura s velikim komadima sočne pogače od maka, Sara zahvalnog želuca priznaje sebi da bi još mogla bez zvijezda uhvaćenih sa sjenika, ali ne i bez bakine pogače. Bila je odlična od nekad, a najbolja je ipak danas.





(Zagreb, kolovoz 2019.)

Riječi koje možda niste znali:

- štagalj - gospodarska zgrada za držanje stočne hrane (sijena, slame), alata, gospodarskih strojeva...
- guhno (međimurski) - seosko spremište
- jenpot (međimurski) - jednom
- ljukati - viriti, potajno gledati kroz nešto (npr. ogradu)
- bantuvati (međimurski) - uznemiravati
- bandisti (međimurski) - sastav s puhačkim (duhačkim) instrumentima
- negda (međimurski) - nekad
- truden (međimurski) - umoran
- tabla (međimurski) - stol
- kalamper (međimurski) - krumpir
- močjak (međimurski) - jelo od kukuruznog grisa
- šulenka (međimurski) - šulenka na mleki - starinsko međimursko jelo od tijesta (šulki) kuhanog u mlijeku
- meso z lojdrice (tiblice) - autohtono međimursko jelo od svinjskog mesa spravljeno po tradicionalnoj recepturi i čuvano u posebnoj posudi (tiblici ili lojdrici)
- moži (međimurski) - muževi
- obed - ručak
- mom (međimurski) - odmah
- zafrig - zaprška (prženo brašno)
- nesli (međimurski) - nosili
- obojak (množina obojci)- negdje bojki - komad platna koji se omatao oko stopala prije obuvanja, preteča čarapa
- zazvediti (međimurski) - otkriti, saznati
- trucati (međimurski) - nuditi, nagovarati

subota, 24. kolovoza 2019.

OBLACI KAO DINOSAURI

Bilo je vrijeme ručka. Na stolu se našla pileća juhica. Arian se nagnuo nad tanjur i ispitivački promatrao komadiće sitne tjestenine u bistroj tekućini.
- Jesu li to zvjezdice unutra? -
- Cvjetići su - tvrdila je mama nadnijevši nos nad svoj tanjur.
Arian je nakon pomnog proučavanja, kao dječak kojeg zanimaju alati i dijelovi nekog mehanizma, zaključio: - Ipak su to mali zupčanici! -
Mudro je nastavio: -Ja mislim da svatko vidi drugačije. Možda miš kad gleda mjesec misli da je on kolut sira. -
- Možda maca vidi mjesec kao klupko vune - smijala se baka.
- Ili popečak od tune - našalio se Arian.
- Možda svatko vidi zapravo ono što želi. -
Možda. A Arian obično prvi prepozna ono što drugi odmah ne prepoznaju. Oblake, primjerice.
Jednog je popodneva dovukao baku iz kuhinje na terasu.
- Ovo moraš vdjeti! -
Upro je prstić u nebo: - Gle, oblak kao dinosaur! -
Baka je kružila pogledom po nebu punom bijelih oblačaka, ovakvih, onakvih, ali ni jedan nije bio nalik dinosauru.
- Gledaj, bako, tamo mu je glava s oštrim zubima, veliko tijelo i rep. Kako to ne vidiš? - razočarao se Arian.
- Što ću! Ti vidiš, ja ne vidim. -
Baka usprkos naočarima nije vidjela ono što joj je unuk pokazivao. Vidjela je kako poštar na motoru skreće u njihovu ulicu, vidjela je susjedu iz kuće s ružičastom fasadom kako zalijeva cvijeće, spazila je užurbanog bumbara nad cvjetnjakom i crveni auto koji je prošao ulicom. Avion u daljini. Sve je to uspjela vidjeti u nekoliko sekundi, ali ne i Arianov oblak.
- Auuuu, bako, sad će otići i ti nećeš vidjeti kako je lijep! -
Arian je povukao baku na jednu od dvije ležaljke na travnjaku ispred terase. Sam je legao na drugu.
- Moram pripremati štrudlu - promrmljala je baka, ali godilo joj je ležati na suncu dok je blagi vjetrić lagano hladio.
- Lezi tu sa mnom pet minuta - molio je dječak. - Hajde, bako. Volim s tobom pričati. Ti nikud ne žuriš, tata i mama uvijek nekud žure. Ti ne. Ti pričaš polako i hodaš polako kako ja volim. -
- Hodam polako jer me bole noge - priznala je baka, ali bilo joj je ugodno čuti to što joj je unuk rekao. Digla je oči prema nebu i trenutak kasnije ga je ugledala. Ogroman, jasno oblikovan bijeli oblak lagano je klizio prema šumi. Velika glava, oštri zubi,uspravno tijelo, rep...., moglo bi se reći - pravi tiranosaur. Kako ga prije nije uočila?
- Vidim ga, vidim ga! - poveselila se baka, a s njom i Arian, uhvativši baku za ruku od uzbuđenja.
- Kako si ga sad odjednom spazila? -
- Što ja znam, mi odrasli od šume ponekad ne razaznajemo stablo. Ne znamo gledati kao vi, djeca. Mi vidimo i ono što ne trebamo pa nam svega bude previše. A tvoje oko je zlatno, mali moj. Ti vidiš samo ono što treba! -
- Gle, ide još jedan, još jedan, bako! Ovaj izgleda poput velike dinosaurove glave! -
- Stvarno! -
Veličanstveni oblaci nestajali su polako u daljini, a baka i Arian ostali su ležati, držeći se za ruke.
- Moram konačno početi tu štrudlu - mrmljala je baka no nije se pomakla s ležaljke.
- Pomoći ću ti - ponudio se Arian, ali i on nekako tromo i dremljivo.
Tako su ležali na popodnevnom suncu, zaklonjeni grmom lovora, baka i njen unuk, isprativši dva neobična oblaka u nepoznato. Sretni što su uspjeli zajedno podijeliti doživljaj čudovišnih bijelih stanovnika neba.





(Zagreb, ljeto 2015.)