U samom centru grada, u jednoj staroj zgradi, gospođa Antonija (koju su svi zvali Tonka) dugi niz godina imala je malu pekaru. U novije vrijeme u njoj su se mogle kupiti, osim kruha i peciva i razne vrste sitnih kolača. Medenjaci, springerle, zvjezdice s cimetom, praščići koji nose sreću s punjenjem od marcipana, kolačići od đumbira... Ove posljednje najviše se tražilo uoči Božića. Zbog toga je gospođa Tonka ispekla nešto većeg čovječuljka od đumbira i zapakiranog u prekrasnu, prozirnu kutiju objesila na svilenoj vrpci u izlog prodavaonice. Iako je bio jestiv, više ga je gledala kao dekoraciju, kao svoj zaštitni znak. Ponosila se svojim djelom: njegovo je smeđe tijelo bilo majstorski ukrašeno sjajnom, bijelom ocaklinom, s fino iscrtanim očima, ustima i dugmadi od šećera. Roditelji s djecom prolazili su pokraj krasno uređenog izloga i zaustavljali se, diveći se čovječuljku na vrpci.
U prodavaonici, u velikoj staklenoj vitrini, najviše je bilo pladnjeva s malim čovječuljcima od đumbira nalik onome iz izloga. Već su bili umotani u zgodne paketiće. Svako malo jedan bi se pladanj ispraznio i gospođa Tonka donosila je nove kolačiće. Brzo su se prodavali.
Dok je tako brisala jedan prazan pladanj, kroz izlog je na ulici vidjela dječaka koji je u rukama držao poklopac kutije za cipele s pet krupnih češera-patuljaka. Imali su lijepo izrađene oči, crvene nosove, brade od vate i šiljaste crvene kapice.
- Kupite patuljke od češera - govorio je dječak s vremena na vrijeme, ali nekako pretiho i sramežljivo da ga se jedva čulo. Ljudi su prolazili ruku punih vrećica s božićnim motivima, izgledali su dobro raspoloženi; neki su se smješkali, neki bi ga pogladili po obrazima:
- Sladak dečko! -
- Gle, prodaje zgodne patuljke! -
- Nije ti hladno, mali? -
Prolazili i odlazili.
Zastala je samo jedna postarija žena: - Ti si ih radio? Sam? -
- Da, sam. -
- Koliko tražiš za komad? -
- Deset kuna, ako nije previše. -
Žena se nasmije: - Nije previše - i kupi patuljka od češera.
Rano se smračilo. U neko doba, dječak je s četiri preostala češer-patuljka na poklopcu kutije za cipele počeo cupkati na mjestu. Možda od nestrpljenja. Možda od zime. Možda mu se samo piškilo. Gospođa Tonka je otvorila vrata pekare i prstom ga pozvala unutra.
- Ugrij se malo. Otkud si ti, dečko? -
- Živim tu blizu. -
- Ne ideš u školu? -
- Nastava mi je završila. Mami sam rekao da ću se igrati vani, obećao sam se vratiti do sedam. -
- Znaju li mama i tata da tu prodaješ? -
- Nemam tatu. -
Vidjelo se da mu je neugodno. - Teta, nisam ništa loše napravio. Mama puno radi i vidio sam da možda ništa neće stići ispeći za Božić. Poslije nastave sam prodao dvadeset plastičnih boca i zaradio deset kuna. Onda sam radio patuljke od češera... Mislio sam ..., htio sam samo iznenaditi mamu i kupiti jedan paketić vaših keksića od đumbira. Ona ih jako voli. -
Gledala je gospođa Tonka dugo dječaka. Prvo ispitivački pa s izrazom na licu iz kojeg se nije moglo iščitati baš ništa. Dječak kao da se preplašio.
- Teta, nisam ništa loše napravio. Stvarno. Nemojte zvati policiju. Već mi je jedan striček policajac rekao da na trgu ne smijem ništa prodavati. Teta, maknut ću se i odavde ako ne smijem biti ni tu. Samo sam htio skupiti novac za čovječuljke od đumbira. Za mamu. -
Gospođa Tonka se okrenula prema vitrini s kolačima i pokazala prazan pladanj. - Za danas je gotovo. Svi su prodani. Dođi sutra. -
- Sutra. Dobro, sutra. - On podigne pogled prema onom čovječuljku od đumbira koji je visio u izlogu. - Teta, kolika je cijena ovog većeg? -
- Taj nije na prodaju. -
- Ooooo - bio je strašno razočaran - Mama bi se jako veselila. On je ... tako poseban! Hvala, teta. Doći ću sutra. - Već je otvorio vrata pekare kad ga je gospođa Tonka naglo zaustavila. Iznenadila je samu sebe.
- Znaš što? Poklonit ću ti ga! -
Onda je dječak iznenadio nju: - Teta, ne želim da mi ga poklonite. Želim ga sam kupiti mami. Za SVOJ novac. Sutra ću prodati ostale češere-patuljke pa ću imati dovoljno za njega ako je skuplji od ovog što sad imam. Napravit ću ih još ako treba. Samo mi recite cijenu.-
- Cijenu? Stoji upravo koliko tvoja dva patuljka od češera. -
- Ni kunu više? -
- Ni kunu više. Ali ne trebam novac, trebam tvoje patuljke. Za četiri patuljka možeš sutra dobiti i cijeli veliki paket malih čovječuljaka od đumbira. Hoćemo li trgovati? Dogovoreno? - Lice dječaka se razvedrilo kad joj je predavao poklopac s češerima. - Super, teta. Uzmite ih odmah. -
Gospođa Tonka je skinula iz izloga čovječuljka od đumbira u prozirnoj kutiji i stavila ga dječaku u ruke.
- Čovječuljak od đumbira za divnog malog-velikog čovjeka. -
Dječak nije sasvim shvaćao što je pri tome mislila, ali je bio toliko oduševljen da ništa nije pitao.
- Ne zaboravi sutra doći po svoj zarađeni paket keksića. -
- Neću, teta. - Sretan, otvorio je vrata, mahnuo na pozdrav i otišao niz ulicu, noseći kutiju kao najveće blago. Gospođa Tonka je pogledala na sat, vidjela da je vrijeme već došlo i zaključala vrata s unutrašnje strane pekare. Zavirila je u staklenu vitrinu i ispred praznog pladnja gdje su inače stajali paketići s čovječuljcima od đumbira podigla prevrnutu karticu na kojoj je pisalo: malo pakiranje četrdeset kuna, veliko osamdeset.
Časak je zamišljeno zurila u svilenu vrpcu koja je visjela u izlogu prazna. Onda se popela na stolicu i nanizala na nju patuljke od češera. Gledajući kako se veselo vrte na vrpci, zaključila je na kraju da izlog nikad nije izgledao bolje nego tada.
(Zagreb, prosinac 2017.)
Riječ koju možda niste znali:
- springerle - starinski kolačići s anisom po njemačkoj recepturi koji se rade pomoću posebnih modli (kalupića) s prekrasnim motivima
srijeda, 6. prosinca 2017.
ponedjeljak, 4. prosinca 2017.
ŠUMA ZOVE DJEDA MRAZA
Na kraju šume, uz prvi red rijetko naslaganih kućica malog naselja utonulih u dubok snijeg i mrak, primicale su se dvije tamne prilike. Visoka i niska. Prošle su pored grmlja, preskočile nisku ogradu i zaustavile se ispod prvog osvijetljenog prozora.
- Psssst, samo tiho, pazi da ne srušiš ovu lopatu kraj sebe - šapne niska prilika visokoj. - Hajde, virni unutra. -
Svjetlost koja je padala na snijeg kroz staklo otkrila je da su ispred prozora zurili u unutrašnjost kuće jedan jelen i jedan mali zeko.
- Što vidiš? Što vidiš? - nestrpljivo je pitao zeko.
- Ne vidim ljude, sigurno već spavaju, prošla je ponoć. Vidim lampion pred svojim nosom... -
- Pusti lampion, dalje, dalje... -
- Vidim osvijetljenu jelku i stol s kolačima... -
- Mmmmm, kolači, jelo.. Gladan sam, kruli mi u želucu - promrmljao je zeko. - A darovi? - prošaptao je nestrpljivo.
- Vidiš li darove ispod jelke? -
- Vidim, vidim puno poklona u šarenim omotima! - odgovorio je jelen.
- Znači da je Djed Mraz već prošao ovuda - šapnuo je razočarano zeko. - Uaaaaa, a htio sam upoznati njegove sobove. I pitati ih gdje rastu čarobni lišajevi koje jedu da bi mogli letjeti. Htio bih pojesti bar jedan, oduvijek sam sanjao let. Oduvijek sam htio vidjeti šumu s visine, - I zeko se propne na stražnje noge pa raširi šapice i odglumi kretanje aviona. - Vuuuuuu, zamisli da se dižem iznad krovova i borova, preko ovih žica.... Ne bi li i ti volio letjeti? -
- Ne naročito. Volim čvrsto stajati na zemlji. Ali želio sam vidjeti Djeda da ga pitam može li mi pokloniti pozlatu za rogove. Bio bih kralj šume sa zlatnim rogovima! -
- Hej, društvo! - prhne iznad njih u mraku mali vrapčić. - Jeste li pogledali u kuću, je li već prošao Djed Mraz? -
- Prošao je, zakasnili smo. Ostavio je poklone ispod jelke i otišao, nema ga ni u drugim dvorištima. -
- Šteta, čuo sam da on ispunjava mnoge želje. Želio bih kostim jastreba. Kad bih izgledao kao jastreb svi bi me se bojali. - I turobno šmrcnu - Sad me se nitko ne boji. A ja, ja se bojim svega! -
Tri su se prilike počele udaljavati od kućica natrag u mrak šume. Odjednom, kraj šumskog hranilišta za životinje, ugledaju neku pogurenu osobu kako sjedi na panju.
- Netko tu spava! - šapne zeko jer se čulo glasno disanje i povremeno nekakav phhhhh....., phhhhhh....
- Pa to je Djed Mraz! - viknuo je zaprepašteno vrapčić i sletio uspavanom Djedu na rame. - Što tu radi? Gdje su mu saonice? -
- Gle, kraj njega je vreća s poklonima. Mora da je hodao od kuće do kuće pa se umorio i zaspao. Možda i sobovi negdje odmaraju - pretpostavljao je jelen. - Ali vrijeme ide. Još puno toga mora obaviti. Da ga probudimo? -
- Naravno da ga moramo probuditi - dahne zeko. - Bit će ljut na samog sebe ako ne stigne napraviti sve što je planirao. -
Jelen nogom lagano dotakne rame usnulog Djedice. Djed je samo nakrivio glavu na drugu stranu i ovaj put glasno zahrkao.
- On stvarno čvrsto spava. Što ćemo sad?! -
- Uštipni ga - reče vrapčić jelenu - Samo nježno! -
- Ne znam ja to nježno, nespretan sam s prstima. Probaj ti, zeko! - Zeko mekanom šapicom potapša Djeda po licu.
- Halooooo, Djede, diži se! Halo, šuma zove Djeda Mraza!!! Idemo, probudi se! -
Djed Mraz se premeškoljio na panju, nagnuo tijelo unatrag i leđima se naslonio na drveno hranilište. Činilo se da se dosta udobno namjestio, čak se u snu nasmiješio.
- Ništa ne pomaže. Spava kao da ima svo vrijeme svijeta! - zabrine se vrapčić. - Uh, gladan sam, a hranilište je prazno. -
- Da nisi pričao o hrani - jaukne zeko jer se kruljenje u želučiću pojačalo.
- Čak bih dao zlatne rogove za bilo kakav zalogaj - prizna i jelen. - Sretan sam što smo našli Djeda i žao mi ga je buditi, ali što se mora, mora se! - Jelen odlučno kucne nogom o panj. Bez rezultata. Djed se samo još više ispružio i pete čizama zario u dubok snijeg.
- Idemo, društvo! Zajedno na jedan, dva, tri... - i sva trojica će glasno u mraku: - Haloooooo, Djede, ustaj! Šuma zove, djeca čekajuuuuu! -
Stresla se sijeda glava ispod crvene kape, skočio je Djedica s panja da je rub dugačkog, crvenog kaputa pomeo sav snijeg uokolo, a vrapčić pao na tlo.
- Što, što...., gdje sam..., kako sam..., ajoj! - uhvatio se Djed za glavu kad je shvatio da je zaspao usred zadatka.
- Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Moram brzo dalje, moram nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Hvala vam, dragi prijatelji, hvala. Kako da vam se odužim? -
- Ne tražimo mi ništa zauzvrat. - Vidjeli su da je Djedica prilično uznemiren i zaboravili na ono zbog čega su ga čekali.
- Inzistiram - bio je uporan Djed. - Danas darujem, ne mogu ispuniti baš sve želje, ali nastojim što više. -
- Paaa, kad je tako, imam jednu želju - istisne zeko žalosno, držeći se za trbuh. - Jednu mrkvu, ako može. - I doda, opravdavajući se: - Gladan sam. -
- Nisi li ti poželio znati gdje raste čarobni lišaj? - upitao ga je, namigujući mu, Djed Mraz već sasvim razbuđen.
- Otkud vi to znate, Djede? -
- Sve zna Djed Mraz! - značajno se smješkao starac u crvenom kaputu.
- Maaa, sad si sve nešto mislim: kad letiš previsoko tim teže padaš. Ne čini mi se to pametnom željom. Radije bih mrkvu, malo deblju, sočniju. Ako ima. -
- Nema problema, prijatelju - I Djed iz vreće izvuče dvije krasne mrkve. - Mudar izbor. -
- I ja kažem - složi se s Djedom jelen.
- A ti još uvijek želiš zlatne rogove? - smiješi se sad Djed jelenu.
- Što će mi zlatni rogovi pored praznog želuca. Hranilište nam je opustošeno, po ovoj hladnoći i dubokom snijegu svi teško nalazimo hranu - ozbiljno će jelen Djedu. Djed Mraz posegne u vreću i izvuče oveći snop sijena. - Kraljevska odluka. -
Cijelo vrijeme vrapčić je strpljivo stajao sa strane. Djed je nastavio kopati po vreći, kopao, kopao i ispod oka gledao u vrapčića.
- A ti? Nisi li poželio kostim jastreba da te se svi boje? - u jednom ga trenutku zapita Djed.
- Zaboravite, glupa ideja - stidljivo je odgovorio vrapčić. - Želim samo malo prosa ili pšenice. Proso će mi napuniti trbuščić, moći ću opet pametnije razmišljati. Gladan valjam gluposti. Zašto bih želio da me se netko boji?! Ah, bio sam lud. Bolje da me voli nego da me se boji! -
I razveselio se vrapčić kad je Djed iz vreće izvukao malu kućicu za ptice i objesio je o granu stabla iza sebe. Kućica je bila puna hrane za ptice s dosta sjemenki suncokreta. Njih vrapčić posebno voli. Djed izvuče još sijena, još mrkvi, klipove kukuruza, dosta jabuka i repe. Ispuni njima hranilište. Okiti ga kao jelku iz one kuće.
- Za sve vaše prijatelje. -
- Hvala, hvala, Djede. -
- A sad trkom dalje. Jeste li se najeli? - Djed podigne vreću s tla. - Hoćete li me otpratiti do mojih sobova? -
- Naravno da hoćemo, Djede! -
I crveni kaput brzo nestane u mraku, praćen veselom trojicom.
(Zagreb, prosinac 2017.)
- Psssst, samo tiho, pazi da ne srušiš ovu lopatu kraj sebe - šapne niska prilika visokoj. - Hajde, virni unutra. -
Svjetlost koja je padala na snijeg kroz staklo otkrila je da su ispred prozora zurili u unutrašnjost kuće jedan jelen i jedan mali zeko.
- Što vidiš? Što vidiš? - nestrpljivo je pitao zeko.
- Ne vidim ljude, sigurno već spavaju, prošla je ponoć. Vidim lampion pred svojim nosom... -
- Pusti lampion, dalje, dalje... -
- Vidim osvijetljenu jelku i stol s kolačima... -
- Mmmmm, kolači, jelo.. Gladan sam, kruli mi u želucu - promrmljao je zeko. - A darovi? - prošaptao je nestrpljivo.
- Vidiš li darove ispod jelke? -
- Vidim, vidim puno poklona u šarenim omotima! - odgovorio je jelen.
- Znači da je Djed Mraz već prošao ovuda - šapnuo je razočarano zeko. - Uaaaaa, a htio sam upoznati njegove sobove. I pitati ih gdje rastu čarobni lišajevi koje jedu da bi mogli letjeti. Htio bih pojesti bar jedan, oduvijek sam sanjao let. Oduvijek sam htio vidjeti šumu s visine, - I zeko se propne na stražnje noge pa raširi šapice i odglumi kretanje aviona. - Vuuuuuu, zamisli da se dižem iznad krovova i borova, preko ovih žica.... Ne bi li i ti volio letjeti? -
- Ne naročito. Volim čvrsto stajati na zemlji. Ali želio sam vidjeti Djeda da ga pitam može li mi pokloniti pozlatu za rogove. Bio bih kralj šume sa zlatnim rogovima! -
- Hej, društvo! - prhne iznad njih u mraku mali vrapčić. - Jeste li pogledali u kuću, je li već prošao Djed Mraz? -
- Prošao je, zakasnili smo. Ostavio je poklone ispod jelke i otišao, nema ga ni u drugim dvorištima. -
- Šteta, čuo sam da on ispunjava mnoge želje. Želio bih kostim jastreba. Kad bih izgledao kao jastreb svi bi me se bojali. - I turobno šmrcnu - Sad me se nitko ne boji. A ja, ja se bojim svega! -
Tri su se prilike počele udaljavati od kućica natrag u mrak šume. Odjednom, kraj šumskog hranilišta za životinje, ugledaju neku pogurenu osobu kako sjedi na panju.
- Netko tu spava! - šapne zeko jer se čulo glasno disanje i povremeno nekakav phhhhh....., phhhhhh....
- Pa to je Djed Mraz! - viknuo je zaprepašteno vrapčić i sletio uspavanom Djedu na rame. - Što tu radi? Gdje su mu saonice? -
- Gle, kraj njega je vreća s poklonima. Mora da je hodao od kuće do kuće pa se umorio i zaspao. Možda i sobovi negdje odmaraju - pretpostavljao je jelen. - Ali vrijeme ide. Još puno toga mora obaviti. Da ga probudimo? -
- Naravno da ga moramo probuditi - dahne zeko. - Bit će ljut na samog sebe ako ne stigne napraviti sve što je planirao. -
Jelen nogom lagano dotakne rame usnulog Djedice. Djed je samo nakrivio glavu na drugu stranu i ovaj put glasno zahrkao.
- On stvarno čvrsto spava. Što ćemo sad?! -
- Uštipni ga - reče vrapčić jelenu - Samo nježno! -
- Ne znam ja to nježno, nespretan sam s prstima. Probaj ti, zeko! - Zeko mekanom šapicom potapša Djeda po licu.
- Halooooo, Djede, diži se! Halo, šuma zove Djeda Mraza!!! Idemo, probudi se! -
Djed Mraz se premeškoljio na panju, nagnuo tijelo unatrag i leđima se naslonio na drveno hranilište. Činilo se da se dosta udobno namjestio, čak se u snu nasmiješio.
- Ništa ne pomaže. Spava kao da ima svo vrijeme svijeta! - zabrine se vrapčić. - Uh, gladan sam, a hranilište je prazno. -
- Da nisi pričao o hrani - jaukne zeko jer se kruljenje u želučiću pojačalo.
- Čak bih dao zlatne rogove za bilo kakav zalogaj - prizna i jelen. - Sretan sam što smo našli Djeda i žao mi ga je buditi, ali što se mora, mora se! - Jelen odlučno kucne nogom o panj. Bez rezultata. Djed se samo još više ispružio i pete čizama zario u dubok snijeg.
- Idemo, društvo! Zajedno na jedan, dva, tri... - i sva trojica će glasno u mraku: - Haloooooo, Djede, ustaj! Šuma zove, djeca čekajuuuuu! -
Stresla se sijeda glava ispod crvene kape, skočio je Djedica s panja da je rub dugačkog, crvenog kaputa pomeo sav snijeg uokolo, a vrapčić pao na tlo.
- Što, što...., gdje sam..., kako sam..., ajoj! - uhvatio se Djed za glavu kad je shvatio da je zaspao usred zadatka.
- Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Moram brzo dalje, moram nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Hvala vam, dragi prijatelji, hvala. Kako da vam se odužim? -
- Ne tražimo mi ništa zauzvrat. - Vidjeli su da je Djedica prilično uznemiren i zaboravili na ono zbog čega su ga čekali.
- Inzistiram - bio je uporan Djed. - Danas darujem, ne mogu ispuniti baš sve želje, ali nastojim što više. -
- Paaa, kad je tako, imam jednu želju - istisne zeko žalosno, držeći se za trbuh. - Jednu mrkvu, ako može. - I doda, opravdavajući se: - Gladan sam. -
- Nisi li ti poželio znati gdje raste čarobni lišaj? - upitao ga je, namigujući mu, Djed Mraz već sasvim razbuđen.
- Otkud vi to znate, Djede? -
- Sve zna Djed Mraz! - značajno se smješkao starac u crvenom kaputu.
- Maaa, sad si sve nešto mislim: kad letiš previsoko tim teže padaš. Ne čini mi se to pametnom željom. Radije bih mrkvu, malo deblju, sočniju. Ako ima. -
- Nema problema, prijatelju - I Djed iz vreće izvuče dvije krasne mrkve. - Mudar izbor. -
- I ja kažem - složi se s Djedom jelen.
- A ti još uvijek želiš zlatne rogove? - smiješi se sad Djed jelenu.
- Što će mi zlatni rogovi pored praznog želuca. Hranilište nam je opustošeno, po ovoj hladnoći i dubokom snijegu svi teško nalazimo hranu - ozbiljno će jelen Djedu. Djed Mraz posegne u vreću i izvuče oveći snop sijena. - Kraljevska odluka. -
Cijelo vrijeme vrapčić je strpljivo stajao sa strane. Djed je nastavio kopati po vreći, kopao, kopao i ispod oka gledao u vrapčića.
- A ti? Nisi li poželio kostim jastreba da te se svi boje? - u jednom ga trenutku zapita Djed.
- Zaboravite, glupa ideja - stidljivo je odgovorio vrapčić. - Želim samo malo prosa ili pšenice. Proso će mi napuniti trbuščić, moći ću opet pametnije razmišljati. Gladan valjam gluposti. Zašto bih želio da me se netko boji?! Ah, bio sam lud. Bolje da me voli nego da me se boji! -
I razveselio se vrapčić kad je Djed iz vreće izvukao malu kućicu za ptice i objesio je o granu stabla iza sebe. Kućica je bila puna hrane za ptice s dosta sjemenki suncokreta. Njih vrapčić posebno voli. Djed izvuče još sijena, još mrkvi, klipove kukuruza, dosta jabuka i repe. Ispuni njima hranilište. Okiti ga kao jelku iz one kuće.
- Za sve vaše prijatelje. -
- Hvala, hvala, Djede. -
- A sad trkom dalje. Jeste li se najeli? - Djed podigne vreću s tla. - Hoćete li me otpratiti do mojih sobova? -
- Naravno da hoćemo, Djede! -
I crveni kaput brzo nestane u mraku, praćen veselom trojicom.
(Zagreb, prosinac 2017.)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)