SEDAM LAGANIH KOMADA

Jedno perce,
ni gram praška,
komad svile,
boba graška,
sitna rosa,
zrno prosa,
smiješak što na njeno lice pada -
to je sedam laganih komada.

Sad u pjesmu natovari
sedam vrlo teških stvari:
vagon drva,
bazen vode,
udar malja,
Kip slobode,
tri jedinice na kupu,
kad rečenicu izvališ glupu
pa nestane onog smiješka,
čak i ljubav tad je teška.




(Zagreb, lipanj 2017.)

PAZI

Tvoje su usne
saće s medom
iz kojeg često
ubode žalac;
ne prolijevaj riječi
kao vodu
jer svojih riječi
postaješ talac.




(Zagreb, lipanj 2017.)

MAČAK OBLAČAK

Susjedov žućkasti mačak
dobio ime Oblačak,
al' ne što je pahuljast i mek,
ime mu je priskrbio - špek!
I kobase tom su krive,
kolut sira, gruda putra,
naučio otvarati vrata,
smočnicu pustošio do jutra.
Ne stane u kaput svoj,
nosi triput veći broj.
Sav je tanak prije bio,
k'o oblak se zaokružio.
Po liječničkom savjetu
stavili ga sad na dijetu.
Sve obroke reducira,
tjelovježbu preferira.




(Zagreb, lipanj 2017.)

POVRATAK U STARU KUĆU

Cigleni zidić obavijen slakom,
kućni razaznajem broj,
s teretom godina okrećem ključ,
unosim kofer svoj.

Vrijeme je stalo u staroj kući,
zamrznutih trideset ljeta,
još naša pumpa u vrtu stoji,
još živi božur, još bagrem cvjeta.

Na vratima vijenac (nitko ga skinuo nije),
rđom nagrizena alka,
svjetlo ne radi, ista vaza u mraku
na mramoru prašnjavog stalka.

Sa zida se ljušti cvjetna tapeta,
niz fotografija poznatih lica,
bakina mala glazbena soba,
djedov šešir još čuva vješalica.

S mukom otvaram visoki prozor,
svjetlost se zidova hvata,
puštam je neka juri kroz kuću,
odmičem zavjese, raskriljujem vrata.

Ruka mi dotakne okvir kamina.
Svud ovdje je Ljubav živjela prije.
Iz vrta me prisno pozdravi ptica,
suza niz obraz samo se slije.




(Zagreb, lipanj 2017.)