Postavljam stolicu da kitim bor
dva puta viši od mene,
nižem lampice,
vješam ukrase,
s njima i uspomene.
Kristalna suzica,
staklena kuglica
nose djedov lik u sebi,
davno ih dade mi
uz glasan poljubac:
- Moj mali darak tebi! -
Drveni konjić lagan k'o perce,
sanjke od zlatnog lima,
anđelčić s harfom,
anđelčić s trubom...,
u njima i prabake ima.
Vadim iz kutija stvarčice drage
pet generacija stare:
orašara, zvonce, veselog dimnjačara,
crvene gljivice, češljugare...
Nešto me toplo u srce dirne,
zahvaća sjećanja vir
dok stavljam na granu sićušna slova:
nada, radost, ljubav i mir.
Kad se okupe svi,
kuća ispuni smijehom
i brigama trag se briše,
u svjetlu s bora,
u priči nas svih
bit će i oni kojih nema više.
(Zagreb, 20. prosinca 2016.)
Nema komentara:
Objavi komentar