Osim u podrum Bakine Velike kuće , vile Voćarice nikad ne ulaze u njezin dom. To nije u njihovom djelokrugu. Samo ako je nužno kao onda kad su Prahenka i Florisa morale zorinom rosom namazati Bakine vjeđe jer joj je oslabio vid. Inače se zna: kućna ulazna vrata i prozori granica su vilama.
No mala vila Zrnočka bila je previše radoznala. Samo je željela kratko zaviriti u kuću. Samo zaviriti. Uletjela je jedne večeri kroz otvoren prozor, privučena sjajem upaljene lanterne i mirisom eteričnog ulja lavande iz difuzora. U Velikoj kući sva su svjetla bila upaljena, čula je korake Bake Gazdarice u kuhinji, ali znala je da je nitko iz Svijeta ljudi ne može vidjeti i osjećala se sigurnom. Kako je velik bio Bakin dnevni boravak! Pun lijepih predmeta: starinski telefon, škrinjica za nakit okovana srebrom, elegantan svijećnjak, posudica puna namirisanih suhih latica cvijeća. Zrnočka je zadivljeno zavirivala u svaki kutak. Oduševila se kuhinjom, ali morala je ipak biti oprezna jer se Baka Gazdarica stalno kretala po njoj. Odložila je Baka tako šalicu s čajem upravo na mjesto gdje je sekundu prije sjedila Zrnočka. Vila je u posljednji trenutak poletjela uvis i sklonila se u otvorenu ladicu drvenog mlinca za kavu. U ladici je miris kave bio toliko intenzivan da je Zrnočka počela kihati. Srećom, Baka to nije mogla čuti, ali je njezino kihanje otkrilo vili Prahenki kamo je nestala mala prijateljica koju je tražila.
- Jao, pa tu si ti! - Prahenka je morala uletjeti kroz kuhinjski prozor, Baki Gazdarici iznad glave. - Izlazi odmah! - Bila je stroga jer se s malom vilom nižih razreda Vilinske škole nije moglo drugačije. Postala joj je navika upadati u nevolje. Upravo je tada Baka otišla iz kuhinje, isključivši dugme na štednjaku. No prsten na štednjaku još je bio vruć, a Zrnočka mu se nesmotreno približila bosom nožicom pa se opekla. Sve u želji da zaviri u čajnik koji je stajao na štednjaku. Jer ..., mmmmm, iz njega se širio divan miris limuna i đumbira.
- Trebat će tu staviti ljiljanovo ulje - uzdahnula je Prahenka pregledavši Zrnočki nogu i odvela je kući. Mažući Zrnočki nožicu, Prahenka reče pomalo sjetno: - Radoznali i hrabri prelaze granice, to je u redu. Ne znaš dok se ne uvjeriš. Ipak treba mudro prepoznati kad je vrijeme za to, dobro?! I biti oprezan, vrlo oprezan kad je pred tobom nepoznato.-
Onda odloži bočicu s uljem i uzdahne: - Zrnočka moja, nije li uvijek malo straha između nas i onoga što želimo ostvariti? - Odgovor je, kao i obično u takvim situacijama, bio isti - šmrcanje.
(Zagreb, rujan 2024.)
Znate li kako je to nezgodno kad vam pobjegne san? Pobjegne. Sakrije se. Nestane. Bilo što od toga, svejedno, jednostavno ga nema. Kao Matku jedne noći.
Oprao je Matko nakon večere zube, obukao pidžamu, podijelio uobičajene poljupce za laku noć i uvukao se u krevet. Zaspao. Zaspao onako zdravo dječački. Tako se bar činilo. No u neko noćno doba Matko otvori oči i vidi - pobjegao mu san! Nema ga niotkuda. Matko bulji u taman strop svoje sobe i broji fluorescentne zvijezde i planete koje mu je mama zalijepila gore da mu svijetle u mraku. Dvaput ih broji. Dosadi mu. Kamo je otišao njegov san? Kuda? Ako je pobjegao kroz prozor, ostavit će prozor otvoren kako bi se san mogao vratiti. Sa stabla ispred Matkovog prozora nešto šušnu i Matku se zgrči želudac od straha. Može li to biti vjeverica? Ili ćuk? Što ako je nešto...., nešto... I Matko brzo izvuče noge ispod toplog pokrivača, skoči do prozora i zalupi prozorsko krilo. Baš me briga ne vrati li se taj šašavi san! Mogu ja i bez njega. Matko je bio u krivu. Bez sna, okreće se lijevo-desno po krevetu, trza na svaki zvuk izvana, navlači poplun do očiju. Opet bulji u strop. U fluorescentne zvijezde i planete. Upali noćnu svjetiljku. Pogleda na sat, sat pokazuje tri sata i dvadeset minuta. Ugasi svjetiljku. Kad će jutro?! Napući usta i puhne od muke. Ako taj šašavi san ne dođe natrag, ujutro će u školi izgledati kao zombi. Opipa čelo. Hladno je. Nema vrućicu. Nema ni sna. - Ja sam poput djeda - (pomisli). - Mom djedu stalno bježi san. Spava samo tri, četiri sata i onda mu san ode. Nema ga do jutra pa djed ustaje već u pet. I on ima oči kao zombi. Djed tvrdi da je to od starosti. Možeš misliti! To je garantirano od tog šašavog sna koji ti dođe i ode kad mu se prohtije. A djedu brzo ode. Jer mu se tako htjelo! Ne djedu nego snu. Ah, sad već razmišljam o glupostima. Kad će jutroooooo...?!!!- Matko opet pali noćnu svjetiljku. - Pet sati. Za dva sata moram ustati. Hoću spavatiiiii!- Ugasi svjetiljku. Ponovo zuri u zvijezde i planete koje neumorno svijetle na stropu. Kao da su sve manje.... i manje....i manje...
Probudi ga alarm. Sedam je sati! Što?! Kako odjednom?! I shvati da ga je šašavi san prevario. Ušuljao se odnekud u sobu i jednostavno mu sklopio oči. Dobro je da je zaspao, ali usprkos tome zaključio je da zaista nalikuje na zombija vidjevši odraz svog lica u kupaonskom ogledalu. Kad je htio staviti bilježnicu iz hrvatskog jezika u torbu, osjetio je laganu mučninu. Otvorio ju je još jednom, zagledavši se u bilješku koju je učiteljica napisala jučer ujutro: "Nema zadaće!" Matko, inače odličan učenik, samo što nije zaplakao! Ni sam ne zna kako mu se to desilo da nema zadaće. Dok drugi često sjede na ušima kad se govori što treba napraviti, on uvijek sluša. Njega drugi pitaju što ima za zadaću. A jučer ovako... Matko teško uzdahne. Jučer popodne riješio je taj nesretni uradak, ali to neće izbrisati ovu bilješku. Ostala je gorka spoznaja da bi mu ta bilješka mogla pokvariti konačnu ocjenu. Onda mu je sinulo! Ta mu je zadaća koje nije bilo sigurno kriva za san kojeg nije bilo!!! Točnije, jasno je da je ova bilješka u bilježnici ukrala njegov san! Ljutito je strpao bilježnicu u torbu , riješen da odsad dvostruko pazi. Dvostruko sluša. Da opet ne izgubi svoj san.
Putem prema školi sretne Anju. - Jutro, Matko! Što ti se dogodilo da imaš tako velike, crne podočnjake? Nisi se naspavao? -
- Ah, duga priča..., kasnije, molim te... - odgovori on pospano i zijevne. Nije imao volje objašnjavati.
Ima li gore od šašavog sna? Sna koji pamti svašta. Kad ga trebaš - nestane, a kad ga ne trebaš, onda te prevari. Kao Matka posljednjeg sata nastave tog dana. Za vrijeme likovnog. Matko je jednostavno spustio glavu na klupu i zaspao. Spavao je s glavom usred započete slike pejsaža, nosa umrljanog kobalt plavom temperom. Među bojama, krpicama, kistovima i čašom vode. Nije on kriv! Kriv je san koji pamti svašta!
(Zagreb, 2024.)
