Dan se nakon jutarnje kiše nastavio vući nekako teško i tužno. I dječak je bio tužan, toliko neraspoložen i tužan da je pomislio kako bi bilo dobro potražiti sreću. Ali gdje sreća stanuje? Jednom je čuo - ispod duge. To mu se činilo strašno daleko. Ne bi li ipak provjerio na kraju svoje ulice? Ili u susjedstvu?
Izlazeći iz kuće, kraj betonskog pločnika spazio je velikog puža vinogradara. Puž je tražio način da zaobiđe dugačku, bijelu prepreku od soli koja se protezala duž vjetrom već osušenog prilaza. Dječak se sjetio da se tati, kad je dolazio iz trgovine, probušila vrećica soli pa je iza njega ostao slani trag. Puž je bio prestrašen.
- Auuuu, ova sol je propast za moje stopalo, isušit će mi tijelo, umrijet ću! - I sav se rastužio.
- A da ideš okolo? - zapitao je dječak dobroćudno.
- Nisam baš naročit trkač - podigao je puž svoja ticala s očima na vrhu i sad se nasmiješio. - Ti i ne znaš koliko si sretan, imaš dva stopala i brzo se njima služiš, a meni bi s ovim jednim trebalo tisuće stezanja i opuštanja da zaobiđem sve ovo. I morao bih izlučiti puuuuno sluzi da mi bude lakše. -
- Sretan sam? - zbunio se dječak jer je mislio upravo suprotno. Onda se našalio:
- Dobro bi bilo da imaš cipelu za to svoje stopalo, ne bi ti smetala sol. Zašto nemaš cipelu? Gle, ja imam dvije! - Dječak je to rekao spontano i istog trenutka požalio jer je izgledalo poput hvalisanja.
No puž se samo nasmijao.
- Onom tko nema ni jednu cipelu, dvije su pravo bogatstvo. Što se mene tiče, ja sam zadovoljan. Kako bih se kretao s cipelom? Zato imam svoju sluz, blažena sluz! - i učini se da nije vidio dječakova razvučena usta (sluz, ghhhhhh!).
- Hoćeš li da te prenesem preko soli? - ponudio je dječak.
- Bio bih ti neizmjerno zahvalan! -
Dječak je pažljivo uhvatio vinogradara za žućkasto-smeđu kućicu i podigao ga s tla.
- Kamo želiš da te odnesem? -
- Može do livade s kojom graniči tvoje dvorište? -
Dječak ga je lagano spustio u travu pokraj kiselice, livadne kadulje i maslačka.
- Dome, dragi dome! - veselio se puž maslačku, kadulji i kiselici, čak i koprivi na livadi. - Tako vas volim! - Prazna livada da je dom? - zamislio se dječak.
- Onom tko nema krov nad glavom i ovo može biti divan dom - rekao je puž, pogodivši dječakove misli. - Osim toga, imam i svoju malu kućicu, nekome je i takva nedostižan san. -
Marljivo se bacio na jedan list, grickajući ga s užitkom.
- Ima onih koji nemaju ni list, razumiješ? Vidiš kako malo treba za sreću! - viknuo je i dječaku je bilo puno srce zbog njegove radosti.
- Ako ti više ne treba moja pomoć, odoh ja. Moram u potragu za srećom - dječak se sjetio kamo se zapravo uputio.
- Zar si nesretan? Pa normalno je da se ponekad tako osjećamo. Nisam li se i ja rastužio nad onom preprekom od soli? Kako bismo i prepoznali sreću da nismo upoznali tugu?! -
Puž je upravio svoja velika ticala prema njemu, još uvijek slasno žvačući zeleni list:
- Jesi li siguran da moraš izaći iz svog dvorišta da bi je našao? -
Dječak se pažljivije zagledao u nasmijano lice svog malog prijatelja. Odjednom je drugačije vidio tu livadu, te maslačke, tog divnog, razdraganog puža, čak i sebe. I tog je trenutka znao odgovor na puževo pitanje.
(Zagreb, svibanj 2023.)
